Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 24, a. 2

Uzrokuje li se ljubav u čovjeku iz prethodnih čina ili iz božanskoga ulijevanja

Prigovor 1. Čini se da se ljubav u nama ne uzrokuje ulijevanjem. Jer ono što je zajedničko svim stvorenjima, naravno se nalazi u ljudima. Ali kako Dionizije veli u 4. poglavlju De divinis nominibus: „svima je poželjno i ljubljeno božansko dobro“, koje je objekt ljubavi. Dakle, ljubav se nalazi u nama naravno, a ne po ulijevanju.

Prigovor 2. Nadalje, što je nešto više dostojno ljubavi, to se lakše može ljubiti. Ali Bog je nadasve dostojan ljubavi, budući da je vrhunski dobar. Dakle, lakše je njega ljubiti negoli drugo. Ali za ljubljenje drugoga ne trebamo neki uliveni habitus. Dakle, niti za ljubljenje Boga.

Prigovor 3. Nadalje, apostol veli u 1 Tim 1: „Svrha je zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i neprijetvorne vjere“. Ali to troje pripada ljudskim činima. Dakle, ljubav se u nama uzrokuje iz prethodnih čina, a ne po ulijevanju.

Naprotiv, apostol veli u Rim 5: „Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“.

Odgovaram: treba reći da je, kako je rečeno, ljubav neko čovjekovo prijateljstvo s Bogom utemeljeno na zajedništvu vječnoga blaženstva. To pak zajedništvo nije prema naravnim dobrima, nego prema darovima milosti, jer kako se veli u Rim 6: „Milost je Božja život vječni“. Stoga i sama ljubav nadilazi moć naravi. A ono što nadilazi moć naravi ne može biti niti naravno niti stečeno po naravnim moćima, jer naravni učinak ne nadilazi svoj uzrok. Stoga se ljubav ne može niti naravno nalaziti u nama, niti je stečena po naravnim snagama, nego po ulijevanju Duha Svetoga, koji je ljubav Oca i Sina, čije je sudioništvo u nama sama stvorena ljubav, kako je gore rečeno.

Odgovor na 1. prigovor: Dionizije govori o ljubavi prema Bogu koja se temelji na zajedništvu naravnih dobara, i zato se naravno nalazi u svima. Ali ljubav se temelji na nekome nadnaravnom zajedništvu. Stoga nije sličan slučaj.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je Bog po sebi nadasve spoznatljiv, no ne i nama, zbog nedostatka naše spoznaje, koja ovisi o osjetilnim stvarima; tako je i Bog u sebi nadasve dostojan ljubavi ukoliko je objekt blaženstva, no na taj način nije nadasve dostojan ljubavi od nas, zbog nagnuća našega osjećaja prema vidljivim dobrima. Stoga je potrebno da se za takvo nadasve ljubljenje Boga našim srcima ulije ljubav.

Odgovor na 3. prigovor: kada se veli da ljubav u nama proizlazi „iz čista srca, dobre savjesti i neprijetvorne vjere“, to treba odnositi na čin ljubavi, koji se pobuđuje iz navedenoga. Ili se također to veli jer takvi čini raspoložuju čovjeka za primanje ulijevanja ljubavi. I slično također treba reći o onome što Augustin veli, da strah uvodi ljubav, i o onome što se veli u Glosi na Mt 1, da „vjera rađa nadu, a nada ljubav“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.