II-II, q. 24, a. 11
Može li se jednom stečena ljubav izgubiti
Prigovor 1. Čini se da se jednom stečena ljubav ne može izgubiti. Ako se naime gubi, ne gubi se osim zbog grijeha. Ali onaj tko ima ljubav ne može griješiti. Veli se naime u 1 Iv 3: „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeha, jer sjeme njegovo ostaje u njemu; i ne može griješiti jer je rođen od Boga“. Ljubav pak nemaju osim djeca Božja, jer „ona je ta koja razlikuje među djecom kraljevstva i djecom propasti“, kako Augustin veli u XV. knjizi De Trinitate. Dakle, onaj tko ima ljubav ne može je izgubiti.
Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u VIII. knjizi De Trinitate da se „ljubav, ako nije istinska, ne treba nazivati ljubavlju“. Ali kako on sam veli u pismu grofu Julijanu: „ljubav koja se može napustiti nikada nije bila istinska“. Dakle, nije bila niti ljubav. Ako se dakle ljubav jednom posjeduje, nikada se ne gubi.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur veli u homiliji za Duhove da „ljubav Božja čini velika djela, ako postoji; ako prestane djelovati, nije ljubav“. Ali nitko čineći velika djela ne gubi ljubav. Dakle, ako ljubav postoji, ne može se izgubiti.
Prigovor 4. Nadalje, slobodna se volja ne naginje na grijeh osim po nekom poticaju na griješenje. Ali ljubav isključuje sve poticaje na griješenje, i samoljublje, i požudu, i što god je drugo takvo. Dakle, ljubav se ne može izgubiti.
Naprotiv, veli se u Otk 2: „Imam protiv tebe nekoliko stvari, jer si prvu ljubav ostavio“.
Odgovaram: po ljubavi Duh Sveti prebiva u nama, kako je očito iz gore rečenoga. Trostruko dakle možemo razmatrati ljubav. Na jedan način, sa strane Duha Svetoga koji pokreće dušu na ljubljenje Boga. I s te strane ljubav ima bezgrješnost iz snage Duha Svetoga, koji nepogrješivo izvodi što god hoće. Stoga je nemoguće da ovo dvoje bude ujedno istinito: da Duh Sveti hoće nekoga pokrenuti na čin ljubavi, i da taj izgubi ljubav griješeći; naime dar ustrajnosti ubraja se među „Božja dobročinstva kojima se najsigurnije oslobađaju oni koji se god oslobađaju“, kako Augustin veli u knjizi De praedestinatione sanctorum. Na drugi način može se razmatrati ljubav prema vlastitom pojmu. I tako ljubav ne može osim ono što pripada pojmu ljubavi. Stoga ljubav nipošto ne može griješiti, kao što niti toplina ne može hladiti; i kao što također nepravednost ne može činiti dobro, kako Augustin veli u knjizi De sermone Domini in monte. Na treći način može se razmatrati ljubav sa strane subjekta, koji je promjenjiv prema slobodi volje. Može se pak promatrati odnos ljubavi prema tom subjektu i prema općem pojmu po kojemu se oblik uspoređuje s tvari; i prema posebnom pojmu po kojemu se habitus uspoređuje s moći. Pripada pak pojmu oblika da bude u subjektu prolazno [tako da se može izgubiti] kada ne ispunjava svu mogućnost tvari, kako je očito u oblicima nastajućih i propadajućih bića. Zato što tvar tih bića tako prima jedan oblik da u njoj ostaje mogućnost za drugi oblik, kao da nije ispunjena sva mogućnost tvari po jednome obliku; i stoga se jedan oblik može izgubiti po primanju drugoga. Ali oblik nebeskoga tijela, budući da ispunjava svu mogućnost tvari, tako da u njoj ne ostaje mogućnost za drugi oblik, prisutan je neprolazno. Tako dakle ljubav nebeske domovine, budući da ispunjava svu mogućnost razumnoga uma, ukoliko se naime svaki njegov stvarni pokret usmjeruje u Boga, posjeduje se neprolazno. Ljubav pak zemaljskoga putovanja ne ispunjava tako mogućnost svojega subjekta, jer se ne usmjeruje uvijek u činu u Boga. Stoga kada se u činu u Boga ne usmjeruje, može se dogoditi nešto po čemu se ljubav gubi. Habitusu je pak svojstveno da naginje moć na djelovanje koje odgovara habitusu ukoliko čini da se čini dobrim ono što mu odgovara, a zlim ono što mu se protivi. Kao što naime okus prosuđuje okuse prema svojem raspoloženju, tako čovjekov um prosuđuje o činjenju nečega prema svojem uobičajenom raspoloženju, odakle i Filozof veli u III. knjizi Ethicae da „kakav je tko, takav mu se čini cilj“. Ondje se dakle ljubav neprolazno posjeduje gdje se ono što odgovara ljubavi ne može činiti doli dobrim, naime u nebeskoj domovini, gdje se Bog gleda po biti, koja je sama bit dobrote. I stoga se ljubav nebeske domovine ne može izgubiti. Ljubav pak zemaljskoga putovanja, u čijem se stanju ne gleda sama Božja bit, koja je bit dobrote, može se izgubiti.
Odgovor na 1. prigovor: onaj autoritet govori prema moći Duha Svetoga, čijim se očuvanjem od grijeha slobodnima čine oni koje on sam pokreće koliko on hoće.
Odgovor na 2. prigovor: ljubav koja se može napustiti iz samoga pojma ljubavi nije istinska ljubav. To bi naime bilo kada bi imala to u svojoj ljubavi da ljubi na neko vrijeme i poslije prestane ljubiti, što ne bi bilo od istinske ljubavi. Ali ako se ljubav izgubi iz promjenjivosti subjekta, protiv nakane ljubavi koja se uključuje u njezin čin, to se ne protivi istinitosti ljubavi.
Odgovor na 3. prigovor: ljubav Božja uvijek čini velika djela u nakani, što pripada pojmu ljubavi. No ipak ne čini uvijek velika djela u činu, zbog stanja subjekta.
Odgovor na 4. prigovor: ljubav prema pojmu svojega čina isključuje svaki poticaj na griješenje. Ali katkada se događa da ljubav u činu ne djeluje. I tada može nastupiti neki poticaj na griješenje, a ako mu se privoli, ljubav se gubi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.