Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 24, a. 12

Gubi li se jednim činom smrtnoga grijeha

Prigovor 1. Čini se da se ljubav ne gubi jednim činom smrtnoga grijeha. Veli naime Origen u I. knjizi Peri archon: „ako ikada sitost zahvati nekoga od onih koji su se nalazili na najvišem i savršenom stupnju, ne smatram da se itko odjednom isprazni ili padne, nego malo-pomalo i po dijelovima mora pasti“. Ali čovjek pada gubeći ljubav. Dakle, ljubav se ne gubi jednim jedinim činom smrtnoga grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, papa Leon veli u propovijedi o muci, obraćajući se Petru: „Vidio je u tebi Gospodin ne pobijeđenu vjeru, ne odvraćenu ljubav, nego uzdrmanu postojanost. Obilovale su suze gdje nije izostao osjećaj, i izvor je ljubavi oprao riječi straha“. I iz toga je uzeo Bernard što je rekao da „u Petru ljubav nije bila ugašena, nego uspavana“. Ali Petar je zatajivši Krista sagriješio smrtno. Dakle, ljubav se ne gubi jednim činom smrtnoga grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, ljubav je jača od stečene kreposti. Ali habitus stečene kreposti ne dokida se jednim protivnim činom grijeha. Dakle, još mnogo manje ljubav se dokida jednim činom protivnoga smrtnoga grijeha.

Prigovor 4. Nadalje, ljubav uključuje ljubljenje Boga i bližnjega. Ali onaj tko čini neki smrtni grijeh zadržava ljubljenje Boga i bližnjega, kako se čini, jer neurednost osjećaja glede onoga što vodi k svrsi ne oduzima ljubav prema svrsi, kako je gore rečeno. Dakle, može ostati ljubav prema Bogu dok postoji smrtni grijeh po neurednom osjećaju glede nekoga vremenitoga dobra.

Prigovor 5. Nadalje, objekt bogoslovne kreposti jest konačna svrha. Ali druge bogoslovne kreposti, naime vjera i nada, ne isključuju se jednim činom smrtnoga grijeha, štoviše ostaju neoblikovane. Dakle, i ljubav može ostati neoblikovana, čak i kada se počini jedan smrtni grijeh.

Naprotiv, po smrtnom grijehu čovjek postaje dostojan vječne smrti, prema onome iz Rim 6: „Plaća je grijeha smrt“. No tko god ima ljubav, ima zaslugu vječnoga života, veli se naime u Iv 14: „Ako me tko ljubi, ljubit će ga Otac moj, i ja ću ljubiti njega i objavit ću mu samoga sebe“; u kojoj pak objavi leži vječni život, prema onome iz Iv 17: „A ovo je život vječni: da spoznaju tebe, jedino istinitoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista“. Nitko pak ne može biti ujedno dostojan vječnoga života i vječne smrti. Dakle, nemoguće je da netko ima ljubav sa smrtnim grijehom. Oduzima se dakle ljubav jednim činom smrtnoga grijeha.

Odgovaram: jedna se suprotnost po drugoj suprotnosti koja nadođe dokida. Svaki pak čin smrtnoga grijeha suprotstavlja se ljubavi prema vlastitom pojmu, koji leži u tome da se Bog ljubi iznad svega, i da se čovjek u cijelosti njemu podloži, sve svoje upravljajući u njega. Pripada dakle pojmu ljubavi da tako ljubi Boga da se u svemu želi njemu podložiti, i pravilo njegovih zapovijedi u svemu slijediti; jer što se god protivi njegovim zapovijedima, očito se protivi ljubavi. Stoga ima od sebe da može isključiti ljubav. I kada bi ljubav bila stečeni habitus koji ovisi o moći subjekta, ne bi trebalo da se odmah jednim protivnim činom dokine. Čin se naime ne suprotstavlja neposredno habitusu, nego činu; očuvanje pak habitusa u subjektu ne traži neprekidnost čina, pa se iz nadošloga protivnoga čina stečeni habitus ne isključuje odmah. Ali ljubav, budući da je uliveni habitus, ovisi o djelovanju Boga koji ulijeva, koji se u ulijevanju i očuvanju ljubavi odnosi kao sunce u rasvjetljivanju zraka, kako je rečeno. I stoga, kao što bi svjetlost odmah prestala biti u zraku ako bi se postavila neka zapreka osvjetljenju sunca, tako također i ljubav odmah prestaje postojati u duši ako se postavi neka zapreka utjecanju ljubavi od Boga u dušu. Očito je pak da se svakim smrtnim grijehom, koji se protivi božanskim zapovijedima, postavlja zapreka rečenom ulijevanju, jer iz toga samoga što čovjek birajući pretpostavlja grijeh božanskom prijateljstvu, koje traži da slijedimo Božju volju, dosljedno je da se odmah jednim činom smrtnoga grijeha gubi habitus ljubavi. Stoga i Augustin veli u VIII. knjizi De Genesi ad litteram da se „čovjek rasvjetljuje dok mu je Bog prisutan; a kada je odsutan, odmah se pomračuje; od kojega se ne odstupa prostornim razmacima, nego odvraćanjem volje“.

Odgovor na 1. prigovor: riječ se Origenova može na jedan način tako razumjeti da čovjek koji je u savršenom stanju ne stupa iznenada u čin smrtnoga grijeha, nego se za to priprema nekim prethodnim nemarom. Stoga se i za lake grijehe veli da su priprava za smrtni, kako je gore rečeno. No ipak jednim činom smrtnoga grijeha, ako ga počini, pada, izgubivši ljubav. No budući da on sam dodaje: „ako se dogodi kakav kratak pad, pa se brzo osvijesti, čini se da se ne ruši posve“, može se drukčije reći da on pod time da se netko posve isprazni i padne razumijeva onoga koji tako pada da griješi iz zloće. Što se u savršena čovjeka ne događa odmah od početka.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav se gubi na dva načina. Na jedan način, neposredno, po stvarnom preziru. I na taj način Petar nije izgubio ljubav. Na drugi način, posredno, kada se počini nešto protivno ljubavi zbog neke strasti požude ili straha. I na taj način Petar, čineći protiv ljubavi, izgubi ljubav, ali ju je brzo ponovno zadobio.

Odgovor na 4. prigovor: ne uspostavlja svaka neurednost osjećaja koja se tiče onoga što vodi k svrsi, to jest stvorenih dobara, smrtni grijeh, nego samo kada je takva neurednost koja se protivi božanskoj volji. A to se neposredno protivi ljubavi, kako je rečeno.

Odgovor na 5. prigovor: ljubav uključuje neko sjedinjenje s Bogom, dok vjera i nada ne. Svaki pak smrtni grijeh leži u odvraćanju od Boga, kako je gore rečeno. I zato se svaki smrtni grijeh protivi ljubavi. Ali ne protivi se svaki smrtni grijeh vjeri ili nadi, nego neki određeni grijesi, po kojima se habitus vjere i nade dokida, kao što se i po svakom smrtnom grijehu dokida habitus ljubavi. Stoga je očito da ljubav ne može ostati neoblikovana, budući da je konačni oblik kreposti, iz toga što gleda Boga u pojmu konačne svrhe, kako je rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.