II-II, q. 2, a. 6
Obvezuju li se na izričito vjerovanje svi jednako
Prigovor 1. Čini se da su jednako svi dužni imati izričitu vjeru. Na ono se naime što je od nužnosti spasenja svi obvezuju, kao što je bjelodano o zapovijedima ljubavi. Ali razlaganje onoga što treba vjerovati jest od nužnosti spasenja, kako je rečeno. Dakle, svi su jednako dužni izričito vjerovati.
Prigovor 2. Nadalje, nitko ne smije biti ispitivan o onome što nije dužan izričito vjerovati. Ali katkad se i jednostavni ispituju o najmanjim člancima vjere. Dakle, svi su dužni izričito sve vjerovati.
Prigovor 3. Nadalje, ako manji nisu dužni imati izričitu vjeru, nego samo podrazumijevanu, potrebno je da imaju podrazumijevanu vjeru u vjeri većih. Ali to se čini pogibeljnim, jer bi se moglo dogoditi da oni veći zablude. Dakle, čini se da bi i manji trebali imati izričitu vjeru. Tako su dakle svi jednako dužni izričito vjerovati.
Naprotiv, veli se u Job 1 da su „volovi orali, a magarice pasle pokraj njih“, jer naime manji, koji se označuju po magaricama, trebaju u onome što treba vjerovati prianjati uz veće, koji se označuju po volovima, kako Grgur tumači u II Moralium.
Odgovaram: razlaganje onoga što treba vjerovati biva po božanskoj objavi, jer vjerovanja nadilaze naravni razum. Božanska pak objava nekim redom k nižima dolazi po višima, kao k ljudima po anđelima, i k nižim anđelima po višima, kako je bjelodano po Dioniziju u Cael. Hier. I zato, s jednakim razlogom, razlaganje vjere mora doći k nižim ljudima po većima. I zato kao što viši anđeli, koji niže obasjavaju, imaju potpuniju spoznaju o božanskim stvarima negoli niži, kako veli Dionizije u XII. poglavlju Cael. Hier.; tako su također viši ljudi, kojima pripada druge poučavati, dužni imati potpuniju spoznaju o onome što treba vjerovati i više izričito vjerovati.
Odgovor na 1. prigovor: razlaganje onoga što treba vjerovati nije jednako što se tiče svih od nužnosti spasenja, jer više su dužni izričito vjerovati veći, koji imaju službu druge poučavati, negoli ostali.
Odgovor na 2. prigovor: jednostavne ne treba ispitivati o tančinama vjere osim kada postoji sumnja da su od heretika iskvareni, koji u onome što pripada tančini vjere običavaju vjeru jednostavnih kvariti. Ako se ipak ustanovi da tvrdokorno ne prianjaju uz krivi nauk, ako u takvome iz jednostavnosti pogriješe, ne ubraja im se.
Odgovor na 3. prigovor: manji nemaju podrazumijevanu vjeru u vjeri većih osim ukoliko veći prianjaju uz božanski nauk, stoga i Apostol veli u 1 Kor 4: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov“. Stoga ljudska spoznaja ne biva pravilom vjere, nego božanska istina. Od koje ako neki od većih i otpadnu, to ne šteti vjeri jednostavnih, koji vjeruju da oni imaju pravu vjeru, osim ako tvrdokorno ne prionu uz njihove zablude u pojedinostima protiv vjere opće Crkve, koja ne može iznevjeriti, jer Gospodin veli u Lk 22: „Ja sam molio za tebe, Petre, da ne malakše tvoja vjera“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.