II-II, q. 2, a. 5
Je li nužno za spasenje vjerovati neke stvari izričito
Prigovor 1. Čini se da čovjek nije obvezan vjerovati išta izričito. Nitko se naime ne obvezuje na ono što nije u njegovoj vlasti. Ali vjerovati nešto izričito nije u čovjekovoj vlasti, veli se naime u Rim 10: „Kako će vjerovati onomu za koga nisu čuli? Kako će čuti bez propovjednika? A kako će propovijedati ako nisu poslani?“ Dakle, vjerovati nešto izričito čovjek nije obvezan.
Prigovor 2. Nadalje, kao što se po vjeri usmjeravamo u Boga, tako i po ljubavi. Ali na opsluživanje zapovijedi ljubavi čovjek nije uvijek obvezan, nego dostaje sama priprava duše, kao što je bjelodano u onoj Gospodinovoj zapovijedi koja se stavlja u Mt 5: „Ako te tko udari po jednom obrazu, pruži mu i drugi“, i u drugim sličnima, kako Augustin tumači u knjizi De serm. Dom. in monte. Dakle, također čovjek nije obvezan izričito išta vjerovati, nego dostaje da ima dušu spremnu za vjerovanje onoga što se od Boga predlaže.
Prigovor 3. Nadalje, dobro se vjere u nekoj poslušnosti sastoji, prema onome iz Rim 1: „Za poslušnost vjere među svim narodima“. Ali za krepost poslušnosti ne zahtijeva se da čovjek opslužuje neke određene zapovijedi, nego dostaje da ima spremnu dušu za slušanje, prema onome iz Psalma: „Pripravan sam i ne smetoh se da čuvam zapovijedi tvoje“. Dakle, čini se da također za vjeru dostaje da čovjek ima spremnu dušu za vjerovanje onoga što bi mu se moglo božanski predložiti, bez toga da išta izričito vjeruje.
Naprotiv, veli se u Heb 11: „Onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati da jest i da je nagraditelj onima koji ga traže“.
Odgovaram: zapovijedi zakona koje je čovjek dužan ispuniti daju se o činima kreposti koji su put prispijeća k spasenju. Čin pak kreposti, kako je gore rečeno, uzima se prema odnosu habitusa prema objektu. No u objektu bilo koje kreposti dvoje se može razmatrati: naime ono što je vlastito i po sebi objekt kreposti, što je nužno u svakom činu kreposti; i nadalje ono što se akcidentalno ili posljedično odnosi prema vlastitom pojmu objekta. Kao što objektu hrabrosti vlastito i po sebi pripada podnositi smrtne pogibelji i nasrnuti na neprijatelje s pogibelji radi zajedničkoga dobra; ali to da se čovjek naoruža ili udari mačem u pravednom ratu, ili učini nešto takvo, svodi se doduše na objekt hrabrosti, ali akcidentalno. Određenje dakle kreposnoga čina prema vlastitom i po sebi objektu kreposti jest pod nužnošću zapovijedi, kao i sam čin kreposti. No određenje kreposnoga čina prema onome što se akcidentalno ili drugotno odnosi prema vlastitom i po sebi objektu kreposti, ne potpada pod nužnost zapovijedi osim za mjesto i vrijeme. Treba dakle reći da je objekt vjere po sebi ono po čemu čovjek biva blažen, kako je gore rečeno. Akcidentalno pak ili drugotno odnosi se prema objektu vjere sve ono što se u božanski predanom Pismu sadrži, kao to da je Abraham imao dva sina, da je David bio sin Jišajev, i drugo takvo. Što se dakle tiče prvih vjerovanja, koja su članci vjere, čovjek je dužan vjerovati izričito, kao što je i dužan imati vjeru. Što se pak tiče drugih vjerovanja, čovjek nije dužan vjerovati izričito, nego samo podrazumijevano ili u pripravi duše, ukoliko je spreman vjerovati što god se u božanskom Pismu sadrži. No tada je jedino takvo što dužan izričito vjerovati kada mu postane bjelodano da se to u nauku vjere sadrži.
Odgovor na 1. prigovor: ako se kaže da je nešto u čovjekovoj vlasti isključujući pomoć milosti, tako je čovjek obvezan na mnogo toga što ne može bez milosti koja obnavlja, kao na ljubljenje Boga i bližnjega; i slično na vjerovanje članaka vjere. Ali ipak to čovjek može s pomoću milosti. Koja se pak pomoć komu god božanski daje, milosrdno daje; onima pak kojima se ne daje, iz pravednosti se ne daje, za kaznu prethodnoga grijeha, barem istočnoga grijeha, kako Augustin veli u knjizi De corrept. et gratia.
Odgovor na 2. prigovor: čovjek je dužan određeno ljubiti one koji su dostojni ljubavi i koji su vlastito i po sebi objekti ljubavi, naime Boga i bližnjega. No prigovor polazi od onih zapovijedi ljubavi koje kao posljedično pripadaju objektu ljubavi.
Odgovor na 3. prigovor: krepost poslušnosti vlastito se sastoji u volji. I zato za čin poslušnosti dostaje spremnost volje podložna onomu koji zapovijeda, što je vlastiti i po sebi objekt poslušnosti. Ali ova zapovijed ili ona akcidentalno se ili posljedično odnosi prema vlastitom i po sebi objektu poslušnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.