Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 2, a. 4

Je li nužno vjerovati ono do čega naravni razum može doći

Prigovor 1. Čini se da ono što se može dokazati naravnim razumom nije nužno vjerovati. U Božjim se naime djelima ništa suvišno ne nalazi, mnogo manje negoli u djelima naravi. Ali onome što se po jednome može učiniti, suvišno se dodaje drugo. Dakle, ono što se po naravnom razumu može spoznati, suvišno bi bilo primati po vjeri.

Prigovor 2. Nadalje, ono je nužno vjerovati o čemu je vjera. Ali nisu o istome znanost i vjera, kako je gore utvrđeno. Budući dakle da je znanost o svemu onome što se može spoznati naravnim razumom, čini se da ne treba vjerovati ono što se dokazuje po naravnom razumu.

Prigovor 3. Nadalje, sve spoznatljivo čini se da je jednoga pojma. Ako se dakle neka od njih predlažu čovjeku kao vjerovanja, s jednakim bi razlogom sve takvo bilo nužno vjerovati. No to je lažno. Dakle, ono što se po naravnom razumu može spoznati, nije nužno vjerovati.

Naprotiv, stoji to da je nužno vjerovati da je Bog jedan i netjelesan, što su naravnim razumom filozofi dokazali.

Odgovaram: nužno je čovjeku prihvatiti na način vjere ne samo ono što je iznad razuma nego i ono što se po razumu može spoznati. I to zbog troga. Prvo doduše, da čovjek brže prispije k spoznaji božanske istine. Znanost naime kojoj pripada dokazati da Bog jest i drugo takvo o Bogu, posljednja se predlaže ljudima za učenje, uz pretpostavku mnogih drugih znanosti. I tako bi tek nakon mnogo vremena svojega života čovjek prispio k spoznaji Boga. Drugo, da spoznaja Boga bude općenitija. Mnogi naime u proučavanju znanosti ne mogu napredovati, ili zbog tuposti uma; ili zbog drugih poslova i potreba vremenitoga života; ili također zbog lijenosti za učenje. Koji bi posve bili zakinuti za spoznaju Boga kad im se božanske stvari ne bi predlagale na način vjere. Na treći način, zbog sigurnosti. Ljudski je naime razum u božanskim stvarima vrlo manjkav, čemu je znak to što su filozofi, istražujući ljudske stvari naravnim istraživanjem, u mnogome zabludjeli i sebi samima suprotno mislili. Da bi dakle postojala neprijeporna i sigurna spoznaja o Bogu među ljudima, trebalo je da im se božanske stvari predaju na način vjere, kao rečene od Boga, koji ne može lagati.

Odgovor na 1. prigovor: istraživanje naravnoga razuma ne dostaje ljudskomu rodu za spoznaju božanskih stvari, pa ni onih koje se razumom mogu pokazati. I zato nije suvišno da se takve stvari vjeruju.

Odgovor na 2. prigovor: o istome ne može postojati znanost i vjera kod istoga. Ali ono što je od jednoga znano, može biti od drugoga vjerovano, kako je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: premda se sve spoznatljivo slaže u pojmu znanosti, ne slaže se ipak u tome što jednako usmjerava na blaženstvo. I zato se ne predlaže sve jednako kao ono što treba vjerovati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.