II-II, q. 19, a. 6
Isključuje li se dolaskom ljubavi ropski strah
Prigovor 1. Čini se da ropski strah ne ostaje s ljubavlju. Augustin naime veli u tumačenju prve Ivanove poslanice da „kada počne ljubav prebivati, izgoni se strah koji joj je pripravio mjesto“.
Prigovor 2. Nadalje, „ljubav se Božja izlijeva u srca naša po Duhu Svetome koji nam je dan“, kako se veli u Rim 5. No „gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“, kako se nalazi u 2 Kor 3. Budući dakle da sloboda isključuje ropstvo, čini se da se ropski strah izgoni dolaskom ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, ropski se strah uzrokuje iz ljubavi prema sebi, ukoliko kazna umanjuje vlastito dobro. Ali ljubav Božja izgoni ljubav prema sebi, jer čini da se prezire samoga sebe, kako je bjelodano iz Augustinova autoriteta u XIV De civitate Dei: „Ljubav prema Bogu sve do prezira samoga sebe čini Božju državu“. Dakle, čini se da se dolaskom ljubavi ropski strah dokida.
Naprotiv, ropski je strah dar Duha Svetoga, kako je gore rečeno. Ali darovi Duha Svetoga ne dokidaju se dolaskom ljubavi, po kojoj Duh Sveti u nama prebiva. Dakle, dolaskom ljubavi ne dokida se ropski strah.
Odgovaram: ropski se strah uzrokuje iz ljubavi prema sebi, jer je to strah od kazne, koja je šteta vlastitoga dobra. Stoga na onaj način strah od kazne može stajati s ljubavlju na koji i ljubav prema sebi: istoga je naime razloga to da čovjek žudi svoje dobro i da se boji njime biti lišen. Ljubav se pak prema sebi trostruko može odnositi prema ljubavi (caritas). Na jedan se naime način protivi ljubavi, prema tome naime što tko u ljubavi prema vlastitom dobru postavlja svrhu. Na drugi se pak način uključuje u ljubav, prema tome što čovjek sebe radi Boga i u Bogu ljubi. Na treći se način razlikuje doduše od ljubavi, ali se ljubavi ne protivi, na primjer kada netko ljubi doduše samoga sebe prema pojmu vlastitoga dobra, tako ipak da u tom vlastitom dobru ne postavlja svrhu; kao što i prema bližnjemu može postojati neka druga posebna ljubav mimo ljubavi (caritas) koja se utemeljuje u Bogu, dok se bližnji ljubi ili zbog rodbinstva ili nekoga drugoga ljudskoga stanja, koje se ipak može svesti na ljubav. Tako se dakle i strah od kazne uključuje na jedan način u ljubav: jer odvojiti se od Boga neka je kazna, koju ljubav ponajviše izbjegava. Stoga to pripada čednomu strahu. Na drugi se pak način protivi ljubavi, prema tome što tko izbjegava kaznu protivnu svojemu naravnom dobru kao glavno zlo protivno dobru koje se ljubi kao svrha. I tako strah od kazne nije s ljubavlju. Na drugi se način strah od kazne razlikuje doduše prema supstanciji od čednoga straha, jer naime čovjek se boji kaznenoga zla ne zbog odvajanja od Boga, nego ukoliko je štetno za vlastito dobro, a ipak se u onom dobru ne postavlja njegova svrha, stoga se niti ono zlo ne boji kao glavno zlo. I takav strah od kazne može postojati s ljubavlju. Ali taj se strah od kazne ne naziva ropskim osim kada se kazna boji kao glavno zlo, kako je iz rečenoga bjelodano. I zato strah ukoliko je ropski ne ostaje s ljubavlju, ali supstancija ropskoga straha s ljubavlju može ostati, kao što ljubav prema sebi može ostati s ljubavlju.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori o strahu ukoliko je ropski.
Odgovor na 2. prigovor: i tako također polaze druga dva razloga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.