Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 19, a. 3

Je li svjetovni strah uvijek zao

Prigovor 1. Čini se da svjetovni strah nije uvijek zao. Čini se naime da ljudskomu strahu pripada to što ljude poštujemo. Ali neki se kore zbog toga što ljude ne poštuju, kako je bjelodano u Lk 18 o onom nepravednom sucu „koji se niti Boga nije bojao niti je za ljude mario“. Dakle, čini se da svjetovni strah nije uvijek zao.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da svjetovnomu strahu pripadaju kazne koje se nanose po svjetovnim vlastima. Ali po takvim se kaznama potičemo na dobro činiti, prema onome iz Rim 13: „Hoćeš li se ne bojati vlasti? Čini dobro, i imat ćeš hvalu od nje“. Dakle, svjetovni strah nije uvijek zao.

Prigovor 3. Nadalje, ono što nam pripada naravno ne čini se zlim, time što su nam naravne stvari od Boga. Ali naravno je čovjeku da se boji štete vlastitoga tijela i gubitka vremenitih dobara kojima se sadašnji život uzdržava. Dakle, čini se da svjetovni strah nije uvijek zao.

Naprotiv, Gospodin veli u Mt 10: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo“, gdje se svjetovni strah zabranjuje. Ništa se pak božanski ne zabranjuje osim zlo. Dakle, svjetovni je strah zao.

Odgovaram: kako je iz gore rečenoga bjelodano, moralni čini i habitusi iz objekata imaju i ime i vrstu. Vlastiti je pak objekt težajnoga pokreta svršno dobro. I zato se po vlastitoj svrsi svaki težajni pokret i specificira i imenuje. Ako bi naime tko lakomost nazvao ljubavlju prema trudu, jer zbog lakomosti ljudi rade, ne bi ispravno imenovao: jer lakomci ne traže trud kao svrhu, nego kao ono što vodi k svrsi; a kao svrhu pak traže bogatstvo, stoga se lakomost ispravno naziva žudnjom ili ljubavlju prema bogatstvu, što je zlo. I na taj način svjetovnom se ljubavlju vlastito naziva ona kojom se netko oslanja na svijet kao na svrhu. I tako je svjetovna ljubav uvijek zla. Strah pak nastaje iz ljubavi: ono se naime čovjek boji izgubiti što ljubi, kako je bjelodano po Augustinu u knjizi De octoginta tribus quaestionibus. I zato je svjetovni strah onaj koji proizlazi iz svjetovne ljubavi kao iz zla korijena. I poradi toga je i sam svjetovni strah uvijek zao.

Odgovor na 1. prigovor: čovjek može poštovati ljude na dva načina. Na jedan način, ukoliko je u njima nešto božansko, na primjer dobro milosti ili kreposti, ili barem naravne slike Božje; i na taj se način kore oni koji ljude ne poštuju. Na drugi način može se tko bojati ljudi ukoliko se protive Bogu. I tako se hvale oni koji se ljudi ne boje, prema onome iz Sir 48 o Iliji ili Elizeju: „U danima svojim nije se uplašio vladara“.

Odgovor na 2. prigovor: svjetovne vlasti, kada nanose kazne da odvrate od grijeha, u tome su Božji poslužitelji, prema onome iz Rim 13: „Jer poslužitelj je Božji, osvetnik na gnjev onomu tko zlo čini“. I prema tome bojati se svjetovne vlasti ne pripada svjetovnomu strahu, nego ropskomu ili početnomu strahu.

Odgovor na 3. prigovor: naravno je da čovjek izbjegava štetu vlastitoga tijela ili gubitak vremenitih stvari; no to da čovjek zbog toga odstupa od pravednosti, protivno je naravnomu razumu. Stoga i Filozof veli u III. Ethic. da postoje neka djela, naime djela grijehâ, na koja se nikakvim strahom nitko ne smije prisiliti, jer gore je takve grijehe počiniti negoli ma kakve kazne trpjeti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.