II-II, q. 19, a. 11
Ostaje li u domovini
Prigovor 1. Čini se da strah ne ostaje u domovini. Kaže se naime u Izr 1: „obiljem će uživati pošto se ukloni strah od zala“, što se razumijeva o čovjeku koji već uživa mudrost u vječnom blaženstvu. No svaki je strah od nekoga zla, jer je zlo objekt straha, kako je gore rečeno. Dakle, nikakva straha neće biti u domovini.
Prigovor 2. Nadalje, ljudi će u domovini biti suobličeni Bogu, prema onome iz 1 Iv 3: „kad se pojavi, bit ćemo mu slični“. No Bog se ničega ne boji. Dakle, ljudi u domovini neće imati nikakva straha.
Prigovor 3. Nadalje, nada je savršenija od straha, jer je nada s obzirom na dobro, a strah s obzirom na zlo. No nada neće biti u domovini. Dakle, ni strah neće biti u domovini.
Naprotiv, kaže se u Psaltiru: „strah je Gospodnji svet, ostaje dovijeka“.
Odgovaram: ropskoga straha, ili straha od kazne, nipošto neće biti u domovini; isključuje se naime takav strah po sigurnosti vječnoga blaženstva, koja pripada samoj naravi blaženstva, kako je gore rečeno. Sinovski pak strah, kao što se povećava povećanjem ljubavi, tako će se usavršiti savršenom ljubavlju. Odatle neće imati u domovini posve isti čin koji ima sada. Radi čije bjelodanosti valja znati da je vlastiti objekt straha moguće zlo, kao što je vlastiti objekt nade moguće dobro. I budući da je gibanje straha kao bježanje, strah uključuje bježanje od teškoga mogućeg zla; mala naime zla ne izazivaju strah. Kao što je pak dobro svakoga pojedinoga da postojano ostaje u svojem redu, tako je zlo svakoga pojedinoga da napusti svoj red. Red je pak razumnoga stvorenja da bude pod Bogom i iznad ostalih stvorenja. Odatle kao što je zlo razumnoga stvorenja da se po ljubavi podloži nižem stvorenju, tako je također njegovo zlo ako se ne podloži Bogu, nego na nj drsko nasrne ili ga prezre. To je pak zlo razumnom stvorenju promatranom prema svojoj naravi moguće, zbog naravne savitljivosti slobodne volje; no u blaženima postaje nemoguće po savršenosti slave. Bježanje dakle od toga zla, koje se sastoji u tome da se ne bude podložan Bogu, kao mogućega po naravi, a nemogućega po blaženstvu, bit će u domovini. Na putu pak bježanje je od toga zla kao posve mogućega. I stoga Grgur kaže, u XVII. Moralia, tumačeći ono iz Job 26: „stupovi se nebeski tresu i strepe na njegov mig: same se, kaže, nebeske moći, koje ga bez prestanka motre, u samome motrenju tresu. No taj isti trepet, da im ne bude mučan, nije od straha nego od divljenja“, jer se naime dive Bogu kao onome koji je iznad njih i njima neshvatljiv. Augustin također, u XIV. De civitate Dei, na taj način postavlja strah u domovini, premda to ostavlja pod dvojbom. „Onaj, kaže, čedni strah koji ostaje u vijeke vjekova, ako ga bude u budućem vijeku, neće biti strah koji zastrašuje od zla koje se može dogoditi, nego koji drži u dobru koje se ne može izgubiti. Gdje je naime ljubav postignuta dobra nepromjenjiva, doista je, ako se može reći, strah od izbjegavanja zla siguran. Imenom se naime čednoga straha označila ona volja kojom će nama nužno biti ne htjeti griješiti, i ne sa zebnjom slabosti da možda ne sagriješimo, nego spokojem ljubavi čuvati se od grijeha. Ili, ako nikakve vrste straha ondje posve neće moći biti, tako je možda rečeno da strah ostaje u vijeke vjekova jer će ostati ono kamo sam strah privodi“.
Odgovor na 1. prigovor: u navedenom se autoritetu od blaženih isključuje strah koji nosi zebnju, koji se unaprijed čuva od zla, no ne sigurni strah, kako Augustin kaže.
Odgovor na 2. prigovor: kako Dionizije kaže, u 9. pogl. De divinis nominibus: „iste su i slične stvari Bogu i neslične: ovo uistinu prema mogućem nasljedovanju onoga koji se ne može nasljedovati“, to jest utoliko ukoliko po svojoj mogućnosti nasljeduju Boga, koji se ne može savršeno nasljedovati; „ovo pak prema tome što uzrokovane stvari imaju manje od uzroka, zaostajući po beskonačnim i neusporedivim mjerama“. Odatle nije nužno da, ako Bogu ne pristoji strah jer nema višega kojemu bi bio podložan, da poradi toga ne pristoji blaženima, čije se blaženstvo sastoji u savršenoj podložnosti Bogu.
Odgovor na 3. prigovor: nada uključuje određeni nedostatak, naime budućnost blaženstva, koja se dokida njegovom prisutnošću. No strah uključuje naravni nedostatak stvorenja, prema tome što beskonačno zaostaje za Bogom, što će i u domovini ostati. I stoga se strah neće posve ukinuti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.