Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 189, a. 7

Mogu li župnici ili arhiđakoni prijeći u redovništvo

Prigovor 1. Čini se da župnici ne mogu dopušteno ući u redovništvo. Naime, Grgur kaže u Pastoralu da se onaj tko preuzima brigu za duše „strašno opominje kad se kaže: Sine moj, ako si jamčio za prijatelja svojega, dao si ruku svoju tuđincu“. I dodaje: „Jamčiti naime za prijatelja jest primiti tuđu dušu u opasnost svojega življenja“. No, onaj tko je obvezan čovjeku za neki dug, ne može ući u redovništvo osim ako ne plati ono što duguje, ako može. Budući da, dakle, svećenik može voditi brigu o dušama, na što se obvezao uz opasnost za svoju dušu, čini se da mu nije dopušteno, zanemarivši brigu o dušama, ući u redovništvo.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je dopušteno jednome, s jednakim je razlogom dopušteno svima sličnima. No, kad bi svi svećenici koji imaju brigu o dušama ušli u redovništvo, puk bi ostao bez brige pastira, što bi bilo neprikladno. Dakle, čini se da župnici ne mogu dopušteno ući u redovništvo.

Prigovor 3. Nadalje, među činima za koje su redovništva određena, glavni su oni kojima netko drugima prenosi ono što je razmatrao. Takvi pak čini pripadaju župnicima i arhiđakonima, kojima po službi pripada propovijedati i ispovijedati. Dakle, čini se da župniku ili arhiđakonu nije dopušteno prijeći u redovništvo.

Naprotiv, u Dekretima, 19. uzrok, pit. 2, pogl. duae sunt leges, kaže se: „Ako tko od klerika u svojoj crkvi pod biskupom zadržava puk i živi svjetovno, ako se, nadahnut Duhom Svetim, želi spasiti u nekom samostanu ili regularnoj kanonici, neka ide slobodan po našem autoritetu, pa i ako se njegov biskup tome protivi“.

Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, obveza vječnoga zavjeta pretpostavlja svakoj drugoj obvezi. Obvezati se pak vječnim i svečanim zavjetom na posvećivanje služenju Bogu pripada vlastito biskupima i redovnicima. Župnici pak i arhiđakoni ne obvezuju se vječnim i svečanim zavjetom na zadržavanje brige o dušama, kako su na to obvezani biskupi. Stoga biskupi „ne mogu napustiti biskupsku službu ni u kojoj prigodi bez autoriteta Rimskoga prvosvećenika“, kako se navodi u zbirci Extra, o redovnicima i onima koji prelaze u redovništvo, pogl. licet, dok se arhiđakoni i župnici mogu slobodno odreći pred biskupom brige koja im je povjerena, bez posebne dozvole Pape, koji jedini može dispenzirati od vječnih zavjeta. Stoga je očito da je arhiđakonima i župnicima dopušteno prijeći u redovništvo.

Odgovor na 1. prigovor: župnici i arhiđakoni obvezali su se na vođenje brige o podložnicima dokle god drže arhiđakonat ili župu. No, nisu se obvezali na to da će vječno držati arhiđakonat ili župu.

Odgovor na 2. prigovor: kako Jeronim kaže protiv Vigilancija: „Premda od tebe najžešće ujede zmijskoga jezika trpe, naime redovnici, kojima prigovaraš i govoriš: ako se svi zatvore i budu u samoći, tko će služiti u crkvama? Tko će pridobivati svjetovne ljude? Tko će moći poticati grješnike na kreposti? Na taj način naime, ako svi budu ludi s tobom, tko će moći biti mudar? I djevičanstvo ne bi trebalo odobravati, jer ako svi budu djevice i ne bude ženidbe, propast će ljudski rod. Rijetka je krepost i ne teže joj mnogi“. Očito je, dakle, da je taj strah luda stvar, kao kad bi se tko bojao zahvatiti vodu da rijeka ne presuši.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.