II-II, q. 189, a. 6
Treba li koga zbog služenja roditeljima odvratiti od ulaska u redovništvo
Prigovor 1. Čini se da bi zbog služenja roditeljima neki trebali biti odvraćeni od ulaska u redovništvo. Naime, nije dopušteno zanemariti ono što je od nužnosti kako bi se učinilo ono što je slobodno volji. No, služenje roditeljima potpada pod nužnost zapovijedi koja je dana o poštovanju roditelja, Izl 20, odakle i Apostol kaže, 1 Tim 5: „Ako li koja udovica ima djecu ili unučad, neka se najprije nauče vladati svojom kućom i uzvraćati roditeljima“. Ulazak pak u redovništvo slobodan je volji. Dakle, čini se da nitko ne bi trebao zanemariti služenje roditeljima radi ulaska u redovništvo.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je veća podložnost sina roditeljima nego sluge gospodaru, jer je sinovstvo naravno, a ropstvo pak proizlazi iz prokletstva grijeha, kako je očito iz Post 9. No, sluga ne može zanemariti služenje svojemu gospodaru kako bi ušao u redovništvo ili primio sveti red, kako se navodi u Dekretima, dist. 54, si servus. Dakle, puno manje sin može zanemariti služenje ocu kako bi ušao u redovništvo.
Prigovor 3. Nadalje, netko je obvezan većim dugom roditeljima nego onima kojima duguje novac. No, oni koji nekima duguju novac ne mogu ući u redovništvo, jer Grgur kaže u Registru, a navodi se u Dekretima, dist. 53, da „ako oni koji su obvezani javnim računima katkad traže samostan, nipošto ih ne treba primiti, osim ako prije ne budu razriješeni od javnih poslova“. Dakle, čini se da puno manje sinovi mogu ući u redovništvo zanemarivši služenje ocu.
Naprotiv, u Mt 4 kaže se da su Jakov i Ivan, „ostavivši mreže i oca, pošli za Gospodinom. Iz toga se“, kako kaže Hilarije, „učimo da oni koji žele slijediti Krista nisu vezani ni brigom za svjetovni život ni običajem očinske kuće“.
Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno kada se raspravljalo o pobožnosti, roditelji imaju ulogu počela, ukoliko su takvi, i stoga im po sebi pripada da vode brigu o sinovima. I zbog toga ne bi bilo dopušteno nekome tko ima djecu ući u redovništvo potpuno zanemarivši brigu o djeci, to jest ako nije osigurano kako se mogu odgajati, jer se kaže u 1 Tim 5 da „ako se tko za svoje ne brine, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“. Po akcedentu pak roditeljima pripada da im sinovi pomažu, ukoliko se naime nalaze u nekoj potrebi. I stoga treba reći da, ako se roditelji nalaze u potrebi tako da im se ne može prikladno pomoći drukčije nego služenjem sinova, sinovima nije dopušteno ući u redovništvo zanemarivši služenje roditeljima. Ako pak nisu u takvoj potrebi da bi im uvelike trebalo služenje sinova, sinovi mogu, zanemarivši služenje roditeljima, ući u redovništvo, čak i protiv zapovijedi roditelja, jer nakon godina puberteta svaki slobodan čovjek ima slobodu s obzirom na ono što se odnosi na uređenje njegova staleža, osobito u onome što se odnosi na služenje Bogu; „i više se treba pokoravati Ocu duhova, da živimo, nego roditeljima tijela“, kako kaže Apostol u Heb 12. Stoga Gospodin, kako se čita u Mt 8 i Lk 9, prekorava učenika koji ga nije htio odmah slijediti zbog očeva ukopa, jer je naime bilo drugih po kojima se to djelo moglo izvršiti, kako kaže Krizostom.
Odgovor na 1. prigovor: zapovijed o poštovanju roditelja ne proteže se samo na tjelesna služenja, nego i na duhovna, te na iskazivanje štovanja. I stoga i oni koji su u redovništvu mogu ispuniti zapovijed o poštovanju roditelja moleći za njih, te im iskazujući štovanje i pomoć, kako dolikuje redovnicima. Jer i oni koji žive u svijetu na različite načine poštuju roditelje, prema njihovu stanju.
Odgovor na 2. prigovor: budući da je ropstvo uvedeno kao kazna za grijeh, stoga se ropstvom čovjeku oduzima nešto što bi mu inače pripadalo, naime da ne može slobodno raspolagati svojom osobom, jer sluga je ono što jest gospodarovo. No, sin ne trpi štetu zbog toga što je podložan ocu, tako da ne bi mogao slobodno raspolagati svojom osobom prenoseći se na služenje Bogu, što ponajviše pripada čovjekovu dobru.
Odgovor na 3. prigovor: onaj tko je obvezan na nešto određeno, ne može to dopušteno zanemariti ako postoji mogućnost. I stoga, ako je tko obvezan nekome položiti račun ili vratiti određeni dug, ne može to dopušteno zanemariti kako bi ušao u redovništvo. Ako pak duguje neki novac, a nema odakle vratiti, dužan je učiniti što može, naime prepustiti svoja dobra vjerovniku. Zbog novca pak osoba slobodna čovjeka, prema građanskim zakonima, nije obvezana, nego samo stvari, jer osoba slobodna čovjeka nadilazi svaku procjenu novca. Stoga može dopušteno, nakon što preda svoje stvari, ući u redovništvo, niti je dužan ostati u svijetu kako bi pribavio odakle će vratiti dug. Sin pak nije obvezan na neki posebni dug ocu, osim možda u slučaju nužnosti, kako je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.