Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 189, a. 5

Treba li primati djecu u redovništvo

Prigovor 1. Čini se da djecu ne treba primati u redovništvo. Jer u zbirci Extra, o redovnicima i onima koji prelaze u redovništvo, kaže se: „nitko neka se ne striže osim u zakonitoj dobi i slobodnom voljom“. No čini se da djeca nemaju zakonitu dob ni slobodnu volju, jer nemaju savršenu uporabu razuma. Dakle, čini se da ih ne treba primati u redovništvo.

Prigovor 2. Nadalje, redovnički stalež čini se da je stalež pokore, odakle se i redovništvo (religio) naziva od povezivanja (religando) ili ponovnog biranja (reeligendo), kako Augustin kaže u X. knjizi O državi Božjoj. No djeci ne priliči pokora. Dakle, čini se da ne bi trebali ulaziti u redovništvo.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se netko obvezuje prisegom, tako se obvezuje i zavjetom. No djeca se prije četrnaeste godine ne smiju obvezivati prisegom, kako se nalazi u Dekretima, XXII. uzrok, pt. V, poglavlje Pueri i poglavlje Honestum. Dakle, čini se da se ne smiju obvezivati ni zavjetom.

Prigovor 4. Nadalje, čini se nedopuštenim obvezati nekoga takvom obvezom koja bi se mogla pravedno poništiti. No ako se neki nedorasli obvežu na redovništvo, roditelji ili skrbnici mogu ih povući natrag; kaže se naime u Dekretima, XX. uzrok, pt. II, da „ako djevojčica prije dvanaeste godine života dragovoljno uzme sveti veo, njezini roditelji ili skrbnici mogu odmah to djelo poništiti ako žele“. Nedopušteno je dakle primati ili obvezivati djecu na redovništvo, osobito prije godina puberteta.

Naprotiv, Gospodin u Mt 19 kaže: „Pustite dječicu i ne priječite im doći k meni“. Što Origen, tumačeći Mateja, kaže da „Isusovi učenici, prije nego što nauče smisao pravednosti, prekoravaju one koji privode djecu i dojenčad Kristu, a Gospodin potiče svoje učenike da se prilagode koristima djece. To dakle moramo paziti, da ne bismo, zbog procjene uzvišenije mudrosti, prezirali, kao veliki, malene u Crkvi, braneći djeci da dođu k Isusu“.

Odgovaram: treba reći da je, kao što je gore rečeno, dvostruk redovnički zavjet. Jedan je jednostavan, koji se sastoji u samom obećanju danom Bogu, koje proizlazi iz unutarnjeg promišljanja uma. I ovaj zavjet ima snagu po božanskom pravu. Koja se ipak može ukloniti na dva načina. Na jedan način, zbog nedostatka promišljanja, kako je očito kod umobolnih, čiji zavjeti nisu obvezujući, kako se nalazi u zbirci Extra, o redovnicima i onima koji prelaze u redovništvo, poglavlje Sicut tenor. A isti je razlog i za djecu koja još nemaju dužnu uporabu razuma, po kojoj su sposobna za nakanu, što dječaci najčešće imaju oko četrnaeste godine, a djevojčice oko dvanaeste, što se naziva godinama puberteta. Kod nekih se ipak to ubrzava, a kod nekih odgađa, prema različitom ustroju naravi. Na drugi način sprječava se djelotvornost jednostavnog zavjeta ako netko Bogu zavjetuje ono što nije u njegovoj vlasti, na primjer ako sluga, iako ima uporabu razuma, zavjetuje da će ući u redovništvo, ili se čak dade zarediti bez znanja gospodara; gospodar naime može to opozvati, kako se nalazi u Dekretima, dist. LIV, poglavlje Si servus. I budući da su dječak ili djevojčica, ispod godina puberteta, po naravi pod očevom vlašću što se tiče usmjeravanja njihova života, otac će moći njihov zavjet opozvati ili prihvatiti, ako mu se svidi, kako se izričito kaže za ženu u Br 30. Tako dakle, ako dječak prije godina puberteta položi jednostavan zavjet, prije nego što ima punu uporabu razuma, ne obvezuje se zavjetom. Ako pak ima uporabu razuma prije godina puberteta, obvezuje se uistinu koliko je do njega, na temelju svog zavjeta, no ipak se obveza može ukloniti očevom vlašću, pod čijom vlašću još uvijek postoji; jer zakonska odredba kojom se jedan čovjek podlaže drugome obzire se na ono što se događa u većini slučajeva. Ako pak prijeđe godine puberteta, ne može se opozvati vlašću roditelja; no ako još ne bi imao punu uporabu razuma, ne bi bio obvezan pred Bogom. Drugo je pak svečani zavjet, koji nekoga čini monahom ili redovnikom. On se uistinu podlaže odredbi Crkve, zbog svečanosti koju ima pridruženu. I budući da Crkva gleda ono što je u većini slučajeva, profesija položena prije vremena puberteta, quanto god netko imao punu uporabu razuma tako da je sposoban za nakanu, nema svoj učinak da bi onoga koji se zavjetuje učinila već redovnikom. Pa ipak, premda se prije godina puberteta ne mogu zavjetovati, mogu se ipak, uz volju roditelja, primiti u redovništvo da se ondje odgajaju, kao što se o Ivanu Krstitelju čita u Lk 1 da „dječak bijaše rastao i jačao duhom i boravio u pustinji“. Stoga, kako Grgur kaže u II. knjizi Dijaloga: „blaženom Benediktu rimski su plemići počeli davati svoje sinove da ih odgaja za svemogućega Boga“. Što je vrlo korisno, prema onome iz Tuž 3: „Dobro je čovjeku da nosi jaram od svoje mladosti“. Stoga se po općem običaju djeca usmjeravaju onim službama ili vještinama u kojima će provesti život.

Odgovor na 1. prigovor: zakonita dob za to da se netko striže sa svečanim redovničkim zavjetom jest vrijeme puberteta, u kojemu čovjek može koristiti slobodnu volju. Ali prije godina puberteta može biti zakonita dob za to da se netko striže kako bi se odgajao u redovništvu.

Odgovor na 2. prigovor: redovnički je stalež prvenstveno usmjeren na postizanje savršenstva, kao što je gore rečeno. I prema tome, on priliči djeci, koja se lako poučavaju. No, posljedično se kaže da je stalež pokore, ukoliko se obdržavanjem redovništva uklanjaju prigode za grijeh, kao što je gore rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: djeca, kao što se ne prisiljavaju na prisegu, kako kaže kanon, tako se ne prisiljavaju ni na zavjetovanje. Ako se ipak zavjetom ili prisegom obvežu na činjenje nečega, obvezana su pred Bogom ako imaju uporabu razuma, premda nisu obvezana pred Crkvom prije četrnaeste godine.

Odgovor na 4. prigovor: u Br 30 ne kudi se žena u djevojačkoj dobi ako se zavjetuje bez pristanka roditelja, no roditelji to ipak mogu opozvati. Iz čega je očito da ona ne griješi zavjetujući se, nego se razumije da se zavjetom obvezuje koliko je do nje, bez štete za očinsku vlast.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.