II-II, q. 189, a. 4
Jesu li oni koji se zavjetuju ući u redovništvo dužni ondje trajno ostati
Prigovor 1. Čini se da je onaj tko se zavjetuje da će ući u redovništvo dužan trajno ostati u redovništvu. Bolje je naime ne ući u redovništvo nego nakon ulaska izaći, prema onome iz 2 Pt 2: „bolje bi im bilo da nisu spoznali istinu nego da se nakon spoznaje vrate natrag“. I u Lk 9 se kaže: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje“. No, onaj tko se zavjetom obvezao na ulazak u redovništvo, dužan je ući, kao što je rečeno. Dakle, dužan je i trajno ostati.
Prigovor 2. Nadalje, svatko mora izbjegavati ono iz čega slijedi sablazan i drugima se daje loš primjer. No, time što netko nakon ulaska u redovništvo izlazi i vraća se u svijet, drugima se stvara loš primjer i sablazan, te ih se odvraća od ulaska i potiče na izlazak. Dakle, čini se da je onaj tko ulazi u redovništvo kako bi ispunio zavjet koji je prije položio, dužan ondje trajno ostati.
Prigovor 3. Nadalje, redovnički se zavjet smatra vječnim zavjetom, i stoga se pretpostavlja vremenitim zavjetima, kao što je rečeno. No to ne bi bilo tako kada bi netko, položivši redovnički zavjet, ulazio s namjerom da izađe. Čini se, dakle, da je onaj tko se zavjetuje na ulazak u redovništvo dužan u redovništvu i trajno ostati.
Naprotiv, zavjet profesije, zbog toga što obvezuje čovjeka na to da trajno ostane u redovništvu, zahtijeva unaprijed godinu kušnje, koja se ne zahtijeva unaprijed za jednostavni zavjet kojim se netko obvezuje na ulazak u redovništvo. Dakle, čini se da onaj tko se zavjetuje da će ući u redovništvo nije zbog toga dužan ondje trajno ostati.
Odgovaram: obveza zavjeta proizlazi iz volje, jer zavjetovanje je stvar volje, kako Augustin kaže. Stoga se obveza zavjeta proteže samo onoliko koliko se proteže volja i namjera onoga koji se zavjetuje. Ako dakle onaj koji se zavjetuje namjerava obvezati sebe ne samo na ulazak u redovništvo, nego i na trajno ostajanje, dužan je trajno ostati. Ako pak namjerava obvezati sebe na ulazak u redovništvo radi kušnje, sa slobodom ostajanja ili neostajanja, očito je da nije dužan ostati. Ako je pak pri zavjetovanju jednostavno mislio o ulasku u redovništvo, bez razmišljanja o slobodi izlaska ili o trajnosti ostajanja, čini se da se obvezuje na ulazak prema obliku općega prava, a to je da se onima koji ulaze dade godina kušnje. Stoga nije dužan trajno ostati u redovništvu.
Odgovor na 1. prigovor: bolje je ući u redovništvo s namjerom kušnje nego uopće ne ući, jer se time pripravlja za trajno ostajanje. No ipak se ne smatra da se netko vraća natrag ili obazire, osim kada zanemari ono na što se obvezao. Inače bi svatko tko kroz neko vrijeme čini neko dobro djelo, ako ga ne bi činio uvijek, bio neprikladan za kraljevstvo Božje, što je očito lažno.
Odgovor na 2. prigovor: onaj tko uđe u redovništvo, ako izađe, osobito iz nekog razumnog razloga, ne uzrokuje sablazan niti daje loš primjer. A ako se tko drugi sablazni, to će biti pasivna sablazan s njegove strane, a ne djelatna sablazan sa strane onoga koji izlazi, jer je učinio ono što mu je bilo dopušteno učiniti i što je bilo korisno zbog razumnog razloga, kao što je bolest ili nemoć ili nešto slično.
Odgovor na 3. prigovor: čini se da onaj tko ulazi da bi odmah izašao ne ispunjava svoj zavjet, jer on sam pri zavjetovanju to nije namjeravao. I stoga je dužan promijeniti namjeru, tako da barem želi iskušati koristi li mu ostati u redovništvu. No nije dužan trajno ostati.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.