Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 189, a. 3

Jesu li oni koji su zavjetom obvezani na ulazak u redovništvo dužni ispuniti zavjet

Prigovor 1. Čini se da onaj tko je obvezan zavjetom na ulazak u redovništvo nije dužan ući. Kaže se naime u Dekretima, XVII, pt. II: „Svećenik Konsald, svojedobno pritisnut mukom bolesti, obećao je da će postati monah, no ipak se nije predao samostanu ni opatu, niti je napisao obećanje, nego je odbio crkveni beneficij u ruke odvjetnika, a nakon što je ozdravio, zanijekao je da će postati monah“. I poslije dodaje: „presuđujemo da spomenuti svećenik primi beneficij i oltare te ih mirno zadrži“. No to ne bi bilo tako da je bio dužan ući u redovništvo. Dakle, čini se da nitko nije dužan ispuniti zavjet kojim se obvezao na ulazak u redovništvo.

Prigovor 2. Nadalje, nitko nije dužan činiti ono što nije u njegovoj vlasti. No, to da netko uđe u redovništvo nije u njegovoj vlasti, nego se za to traži pristanak onih k kojima treba prijeći. Dakle, čini se da nitko nije dužan ispuniti zavjet kojim se obvezao na ulazak u redovništvo.

Prigovor 3. Nadalje, manje korisnim zavjetom ne može se umanjiti više koristan zavjet. No, ispunjenjem redovničkog zavjeta moglo bi se spriječiti ispunjenje križarskog zavjeta za pomoć Svetoj Zemlji, što se čini korisnijim, jer po tom zavjetu čovjek postiže oproštenje grijeha. Dakle, čini se da se zavjet kojim se netko obvezao na ulazak u redovništvo ne mora nužno ispuniti.

Naprotiv, kaže se u Prop 5: „Ako si što zavjetovao Bogu, ne oklijevaj izvršiti, jer Bogu se ne sviđa nevjerno i ludo obećanje“. I na ono mjesto iz Psalma: „Zavjetujte i izvršite Gospodinu, Bogu svojemu“, Glosa kaže: „zavjetovanje se prepušta volji, ali nakon obećanja zavjeta, izvršenje se nužno zahtijeva“.

Odgovaram: treba reći da je, kao što je gore rečeno kada se raspravljalo o zavjetu, zavjet obećanje dano Bogu o onome što se odnosi na Boga. No, kako Grgur kaže u poslanici Bonifaciju: „ako se među ljudima ugovori u dobroj vjeri obično ni pod kojim uvjetom ne raskidaju, koliko se više ovo obećanje koje je netko sklopio s Bogom neće moći raskinuti bez kazne“. I stoga je čovjek nužno dužan ispuniti ono što je zavjetovao, samo ako je to nešto što se odnosi na Boga. Očito je pak da ulazak u redovništvo ponajviše pripada Bogu, jer se time čovjek potpuno predaje služenju Bogu, kao što je iz gore rečenoga očito. Stoga preostaje da je onaj tko se obvezuje na ulazak u redovništvo dužan ući u redovništvo, prema onome kako se namjeravao zavjetom obvezati; tako naime da, ako se namjeravao obvezati apsolutno, dužan je ući što je prije moguće, nakon što prestane zakonita zapreka; ako pak na određeno vrijeme, ili pod određenim uvjetom, dužan je ući u redovništvo kada nastupi vrijeme ili kada se ispuni uvjet.

Odgovor na 1. prigovor: onaj svećenik nije bio položio svečani zavjet, nego jednostavni. Stoga nije postao monah, tako da bi po pravu morao biti prisiljen ostati u samostanu i napustiti Crkvu. Ipak, u sudištu savjesti trebalo bi mu savjetovati da, ostavivši sve, uđe u redovništvo. Stoga se u zbirci Extra, o zavjetu i otkupu zavjeta, poglavlje Per tuas, savjetuje grenobleskom biskupu, koji je nakon zavjeta redovništva preuzeo biskupstvo, a da nije ispunio zavjet, da, „ako želi ozdraviti svoju savjest, odrekne se upravljanja Crkvom i izvrši Svevišnjemu svoje zavjete“.

Odgovor na 2. prigovor: kao što je gore rečeno kada se raspravljalo o zavjetu, onaj tko se zavjetom obvezao na ulazak u određeno redovništvo, dužan je učiniti koliko je u njegovoj moći da bude primljen u to redovništvo. I ako se uistinu namjeravao jednostavno obvezati na redovništvo, ako ne bude primljen u jedno redovništvo, dužan je ići u drugo. Ako se pak namjeravao obvezati posebno samo na jedno, nije dužan osim prema načinu svoje obveze.

Odgovor na 3. prigovor: redovnički zavjet, budući da je vječan, veći je od zavjeta hodočašća u Svetu Zemlju, koji je vremenit. I kako Aleksandar III. kaže, a nalazi se u zbirci Extra, o zavjetu i otkupu zavjeta: „nipošto se ne smatra krivim za prekršaj zavjeta onaj za koga se zna da vremenitu službu mijenja za vječno obdržavanje redovništva“. Razumno se pak može reći da i po ulasku u redovništvo netko postiže oproštenje svih grijeha. Jer ako nekim udijeljenim milostinjama čovjek može odmah zadovoljiti za svoje grijehe, prema onome iz Dn 4: „otkupi svoje grijehe milostinjama“, mnogo više za zadovoljštinu za sve grijehe dostaje da se netko potpuno preda služenju Bogu po ulasku u redovništvo, što nadilazi svaku vrstu zadovoljštine, pa i javne pokore, kako se nalazi u Dekretima, XXXIII. uzrok, pt. II, poglavlje Admonere; kao što i žrtva paljenica nadilazi običnu žrtvu, kako Grgur kaže u tumačenju Ezekijela. Stoga se u Životima otaca čita da oni koji ulaze u redovništvo postižu istu milost koju postižu krštenici. Ako se ipak time ne bi oslobodili od svakog duga kazne, ipak je ulazak u redovništvo korisniji od hodočašća u Svetu Zemlju s obzirom na napredovanje u dobru, što preteže nad oslobođenjem od kazne.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.