II-II, q. 189, a. 8
Može li tko iz jednoga reda prijeći u drugi
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno iz jednoga redovništva prijeći u drugo, pa i strože. Naime, Apostol kaže u Heb 10: „Niti ostavljajući našega sastanka, kako je u nekih običaj“, Glosa: „koji naime ili odstupaju zbog straha od progonstva, ili se zbog vlastite umišljenosti udaljuju od grješnika ili nesavršenih kako bi se činili pravednima“. No, čini se da to čine oni koji iz jednoga redovništva prelaze u drugo savršenije. Dakle, čini se da je to nedopušteno.
Prigovor 2. Nadalje, zavjetovanje monaha strože je nego zavjetovanje regularnih kanonika, kako se navodi u zbirci Extra, o stanju monaha i regularnih kanonika, pogl. quod Dei timorem. No, nije dopušteno nikome prijeći iz staleža regularnih kanonika u stalež monaha, jer se kaže u Dekretima, 19. uzrok, pit. 3: „Nalažemo i općenito zabranjujemo da ijedan kanonik koji se regularno zavjetovao, osim ako, što neka je daleko, javno ne padne, postane monah“. Dakle, čini se da nije dopušteno nikome prijeći iz jednoga redovništva u drugo veće.
Prigovor 3. Nadalje, netko je toliko dugo obvezan ispuniti ono što je zavjetovao dokle god to može dopušteno ispuniti, kao što je, ako se tko zavjetovao da će čuvati uzdržljivost, i nakon sklopljene ženidbe riječima o sadašnjosti, a prije tjelesnog sjedinjenja, dužan ispuniti zavjet, jer to može učiniti ulaskom u redovništvo. Ako, dakle, netko može dopušteno iz jednoga redovništva prijeći u drugo, bit će dužan to učiniti ako je to prije zavjetovao dok je bio u svijetu. Što se čini neprikladnim, jer bi se iz toga ponajviše mogao roditi sablazan. Dakle, ne može neki redovnik iz jednoga redovništva prijeći u drugo strože.
Naprotiv, kaže se u Dekretima, 20. uzrok, pit. 4: „Ako su posvećene djevice, radi dobitka svoje duše, zbog strožega života odlučile prijeći u drugi samostan i ondje odlučile ostati, sinoda to dopušta“. A čini se da je isti razlog i za bilo koje druge redovnike. Dakle, netko može dopušteno prijeći iz jednoga redovništva u drugo.
Odgovaram: treba reći da prelaženje iz redovništva u redovništvo, osim zbog velike koristi ili nužnosti, nije pohvalno. Kako zato što se time ponajviše sablažnjavaju oni koji bivaju ostavljeni, tako i zato što netko lakše napreduje u redovništvu na koje je navikao nego u onome na koje nije navikao, uz ostale jednake uvjete. Stoga u Razgovorima otaca opat Nesteros kaže: „Svakome je korisno da prema naumu koji je izabrao, s najvećim marom i marljivošću žuri doći do savršenstva započetoga djela, te nipošto ne odstupi od svojega zavjetovanja koje je jednom izabrao“. I potom, navodeći razlog, dodaje: „Nemoguće je naime da se jedan te isti čovjek ujedno oslanja na sve kreposti. Ako bi ih tko htio jednako pokušati, nužno mu se događa da, dok slijedi svaku, nijednu potpuno ne postigne“. Različita naime redovništva prednjače prema različitim djelima kreposti. Ipak, netko može pohvalno prijeći iz jednoga redovništva u drugo iz trostrukoga razloga. Prvo, dakako, iz revnosti za savršenije redovništvo. Ta se pak izvrsnost, kako je gore rečeno, ne promatra samo prema strogoći, nego ponajprije prema onome za što je redovništvo određeno, a sekundarno prema razboritosti opsluživanja koja su razmjerna dužnoj svrsi. Drugo, zbog opadanja redovništva u dužnom savršenstvu. Primjerice, ako u nekom višem redovništvu redovnici počnu živjeti popustljivije, netko pohvalno prelazi u redovništvo koje je i manje, ako se ono bolje opslužuje, kao što u Razgovorima otaca opat Ivan kaže o samome sebi da je iz samotničkoga života, u kojemu se bio zavjetovao, prešao u manji, naime onih koji žive u zajednici, zbog toga što je pustinjački život počeo opadati i labavije se opsluživati. Treće, zbog nemoći ili slabosti, iz koje katkad proizlazi da netko ne može opsluživati odredbe strožega redovništva, a mogao bi opsluživati odredbe blažega redovništva. No, u ova tri slučaja postoji razlika. Jer u prvom slučaju mora doista, zbog poniznosti, tražiti dopuštenje, koje mu se ipak ne može uskratiti, samo ako je očito da je to redovništvo više; „ako se pak o tome vjerojatno dvoji, u tome treba tražiti sud poglavara“, kako se navodi u zbirci Extra, o redovnicima i onima koji prelaze u redovništvo, pogl. licet. Slično se zahtijeva sud poglavara u drugom slučaju. In trećem pak slučaju potrebna je i dispenza.
Odgovor na 1. prigovor: oni koji prelaze u više redovništvo ne čine to umišljeno, da se čine pravednima, nego pobožno, da postanu pravedniji.
Odgovor na 2. prigovor: oba redovništva, naime monaha i regularnih kanonika, određena su za djela kontemplativnoga života. Među njima su glavna ona koja se vrše u božanskim otajstvima, za koja je izravno određen red regularnih kanonika, kojima po sebi pripada da budu klerici redovnici. No, za redovništvo monaha po sebi ne pripada da budu klerici, kako se navodi u Dekretima, 16, pit. 1. I stoga, premda je red monaha strožega opsluživanja, kad bi monasi bili laici, bilo bi dopušteno prijeći iz reda monaha u red regularnih kanonika, prema onome Jeronimovu monahu Rustiku: „tako živi u samostanu da zaslužiš biti klerik“, a ne obrnuto, kako se navodi u Dekretima, 19. uzrok, pit. 3, u navedenom dekretu. No, ako su monasi klerici koji služe u svetim otajstvima, oni imaju ono što je svojstveno regularnim kanonicima s većom strogošću. I stoga će biti dopušteno prijeći iz reda regularnih kanonika u red monaha, zatraživši ipak dopuštenje poglavara, kako se kaže u 19, pit. 3, pogl. statuimus.
Odgovor na 3. prigovor: svečani zavjet kojim se tko obvezuje u manjem redovništvu jači je nego jednostavni zavjet kojim se tko veže za veće redovništvo, jer nakon jednostavnoga zavjeta, ako bi tko sklopio ženidbu, ona se ne bi raskinula, kao što biva nakon svečanoga zavjeta. I stoga onaj tko se već zavjetovao u manjem redovništvu nije dužan ispuniti jednostavni zavjet koji je položio o ulasku u veće redovništvo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.