Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 188, a. 8

Treba li redovništvo pustinjaka pretpostaviti redovništvu onih koji žive u zajednici

Prigovor 1. Čini se da je savršeniji red onih koji žive u zajednici nego onih koji provode samotnički život. Kaže se naime u Prop 4: „Bolje je dvojici nego jednome, jer imaju korist od svojega zajedništva“. Dakle, čini se da je savršeniji red onih koji žive u zajednici.

Prigovor 2. Nadalje, u Mt 18 kaže se: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja u sredini njih“. No ništa ne može biti bolje od Kristova društva. Dakle, čini se da je živjeti u zajednici bolje nego provoditi samotnički život.

Prigovor 3. Nadalje, među ostalim redovničkim zavjetima, zavjet poslušnosti je izvrsniji, a poniznost je Bogu najugodnija. No poslušnost i poniznost više se obdržavaju u zajedničkom životu nego u samoći. Jeronim naime kaže u pismu monahu Rustiku: „U samoći se brzo prikrade oholost, spava kad hoće, čini što hoće“. Nasuprot tomu, on poučava onoga koji živi u zajednici govoreći: „Ne čini što hoćeš, jedi što ti se zapovijeda, imaj koliko primiš, pokoravaj se onomu komu ne želiš, služi braći, boj se samostanskoga poglavara kao Boga, ljubi ga kao roditelja“. Dakle, čini se da je red onih koji žive u zajednici savršeniji od onoga koji provodi samotnički život.

Prigovor 4. Nadalje, Gospodin kaže u Lk 11: „Nitko ne užiže svjetiljku pa je stavlja na skrovito mjesto niti pod posudu“. No oni koji provode samotnički život, čine se kao da su stavljeni na skrovito mjesto, ne donoseći nikakvu korist ljudima. Dakle, čini se da njihov red nije savršeniji.

Prigovor 5. Nadalje, ono što je protiv čovjekove naravi, čini se da ne pripada savršenstvu kreposti. No čovjek je po naravi društvena životinja, kako Filozof kaže u I Polit. Dakle, čini se da provoditi samotnički život nije savršenije nego provoditi društveni život.

Naprotiv, Augustin u knjizi De operibus monach. kaže da su svetiji oni koji, „odvojeni od pogleda ljudi, nikomu ne dopuštaju pristup k sebi, živeći u velikoj sabranosti molitve“.

Odgovaram: treba reći da samoća, kao i siromaštvo, nije sama bit savršenstva, nego oruđe savršenstva, pa stoga u Collationes patrum opat Mojsije kaže da radi čistoće srca treba težiti za samoćom, kao i za postovima i drugim sličnim stvarima. Jasno je pak da samoća nije oruđe prikladno za djelovanje, nego za razmatranje, prema onome iz Hoš 2: „Odvest ću je u pustinju i progovorit ću njezinu srcu“. Stoga ona ne odgovara redovima koji su usmjereni na djela djelatnoga života, bilo tjelesna bilo duhovna, osim možda na neko vrijeme, po Kristovu primjeru koji je, kako se kaže u Lk 6, „izišao na goru da se pomoli i proveo je noć u molitvi Bogu“. Odgovara pak redovima koji su usmjereni na razmatranje. Ipak, treba uzeti u obzir da ono što je osamljeno mora biti samo sebi dovoljno. A to je ono čemu ništa ne nedostaje, što pripada pojmu savršenoga. I stoga samoća odgovara onomu koji razmatra, a koji je već došao do savršenstva. To se pak događa na dva načina. Na jedan način, samo iz božanskoga dara, kako je jasno o Ivanu Krstitelju, „qui fuit repletus spiritu sancto adhuc ex utero matris suae“; pa stoga, i dok je još bio dječak, bijaše u pustinji, kako se kaže u Lk 1. Na drugi način, vježbanjem kreposnoga čina, prema onome iz Heb 5: „Zrela je hrana za zrele, za one koji imaju navikom izvježbana osjetila za razlikovanje dobra i zla“. Za takvo pak vježbanje čovjeku pomaže društvo drugih na dva načina. Na jedan način, što se tiče razuma, da se pouči u onome što treba razmatrati, pa stoga Jeronim kaže monahu Rustiku: „Meni se sviđa da imaš sveto zajedništvo i da ne poučavaš samoga sebe“. Drugo, što se tiče osjećaja, naime da se štetni čovjekovi osjećaji suzbiju primjerom i ispravljanjem drugih, jer kako kaže Grgur u XXX Moral., o onome: „Kome dadoh kuću u pustinji“: „Što koristi samoća tijela ako nedostaje samoća srca?“. I stoga je društveni život nužan za vježbanje savršenstva, dok samoća odgovara onima koji su već savršeni. Stoga Jeronim kaže monahu Rustiku: „Samotnički život nipošto ne kudimo, dapače uvijek ćemo ga hvaliti, nego iz takve škole samostana želimo da izlaze vojnici koje početnički napori ne plaše, koji su dali dokaz svojega življenja kroz dugo vrijeme“. Kao što dakle ono što je već savršeno nadilazi ono što se za savršenstvo vježba, tako život pustinjaka, ako se ispravno prihvati, nadilazi društveni život. Ako se pak bez prethodne vježbe prihvati takav život, on je najopasniji, osim ako se božanskom milošću ne nadomjesti ono što se kod drugih stječe vježbom, kako je jasno o blaženom Antunu i Benediktu.

Odgovor na 1. prigovor: Salomon pokazuje da je bolje da su dvojica zajedno nego jedan, zbog pomoći koju jedan ima od drugoga, bilo za podizanje, bilo za grijanje, bilo za duhovno utopljenje. Za tom pak pomoći više ne trebaju oni koji su postigli savršenstvo.

Odgovor na 2. prigovor: kako se kaže u 1 Iv 4: „Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“. Kao što je dakle Krist u sredini onih koji su međusobno povezani ljubavlju prema bližnjemu, tako prebiva u srcu onoga koji se predaje božanskomu razmatranju po ljubavi prema Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: djelom slušati nužno je onima koji trebaju vježbanje pod vodstvom drugih radi postizanja savršenstva. No oni koji su već savršeni, dovoljno su vođeni Duhom Božjim, tako da ne trebaju djelom slušati druge. Ipak, imaju poslušnost u pripravnosti uma.

Odgovor na 4. prigovor: kako Augustin kaže u XIX De Civ. Dei: „Nitko se ne sprječava od težnje za spoznajom istine, što pripada hvalevrijednoj dokolici“. No to da netko bude stavljen na svijećnjak ne pripada njemu samomu, nego njegovim poglavarima. Ako se pak taj teret ne nametne, kako Augustin na istome mjestu dodaje, treba se posvetiti razmatranju istine, za što ponajviše koristi samoća. Pa ipak, oni koji provode samotnički život, uvelike su korisni ljudskomu rodu. Stoga Augustin kaže u knjizi De moribus Ecclesiae, govoreći o njima: „Zadovoljni samo kruhom, koji im se donosi u određenim vremenskim razmacima, i vodom, nastanjuju najpustije krajeve, uživajući u razgovoru s Bogom, uz kojega su prionuli čistim umom. Nekima se pak čini da su napustili ljudske stvari više nego što bi trebalo, jer ne razumiju koliko nam koristi njihov duh u molitvama i njihov život kao primjer, njih čija tijela ne možemo vidjeti“.

Odgovor na 5. prigovor: čovjek može živjeti sam na dva načina. Na jedan način, kao onaj koji ne podnosi ljudsko društvo zbog divljine uma, i to je zvjerski. Na drugi način, po tome što potpuno prianja uz božanske stvari, i to je iznad čovjeka. I stoga Filozof kaže u I Polit. da je onaj koji ne opći s drugima zvijer ili bog, to jest božanski čovjek.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.