II-II, q. 188, a. 7
Umanjuje li posjedovanje nečega u zajedničkom od savršenstva redovništva
Prigovor 1. Čini se da posjedovanje nečega zajedničkoga umanjuje savršenstvo redovništva. Gospodin naime kaže, Mt 19: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima“, iz čega je jasno da nemanje svjetovnih bogatstava pripada savršenstvu kršćanskoga života. No oni koji imaju nešto zajedničko, ne nemaju svjetovna bogatstva. Dakle, čini se da oni ne dostižu u potpunosti savršenstvo kršćanskoga života.
Prigovor 2. Nadalje, savršenstvu savjeta pripada da čovjek bude bez svjetovne tjeskobne brige, pa stoga i Apostol, 1 Kor 7, dajući savjet o djevičanstvu, kaže: „Rado bih da budete bezbrižni“. No tjeskobnoj brizi za sadašnji život pripada to što neki sebi zadržavaju nešto za budućnost, a tu tjeskobnu brigu Gospodin zabranjuje učenicima, Mt 6, govoreći: „Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutra“. Dakle, čini se da posjedovanje nečega zajedničkoga umanjuje savršenstvo kršćanskoga života.
Prigovor 3. Nadalje, zajednička bogatstva na neki način pripadaju pojedincima koji su u zajednici, pa stoga Jeronim, biskupu Heliodoru, kaže o nekima: „Bogatiji su monasi nego što su bili svjetovnjaci; posjeduju bogatstva pod siromašnim Kristom, koja pod bogatim đavlom nisu imali; Crkva uzdiše nad njima bogatima, koje je svijet prije držao kao prosjake“. No to što netko ima vlastita bogatstva krnji savršenstvo redovništva. Dakle, i to što se nešto posjeduje zajednički krnji savršenstvo redovništva.
Prigovor 4. Nadalje, Grgur pripovijeda, u III Dialog., o nekom presvetom čovjeku Izaku da, „kad su mu učenici ponizno predlagali da za potrebe samostana primi posjede koji su se nudili, on, brižan čuvar svojega siromaštva, čvrsto se držao svoje odluke govoreći: Monah koji na zemlji traži posjede, nije monah“. To se razumije o zajedničkim posjedima koji su mu se nudili za zajedničku uporabu samostana. Dakle, čini se da posjedovanje nečega zajedničkoga dokida savršenstvo redovništva.
Prigovor 5. Nadalje, Gospodin, predajući učenicima savršenstvo redovništva, Mt 10, kaže: „Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi u pojaseve svoje, ni torbe na put“, čime, kako kaže Jeronim, „kudi filozofe koji se u narodu nazivaju baktroperiti, jer, kao preziratelji svijeta koji sve smatraju ništavnim, sa sobom nose spremište hrane“. Dakle, čini se da zadržavanje nečega, bilo u vlastitom bilo u zajedničkom posjedu, umanjuje savršenstvo redovništva.
Naprotiv, Prosper kaže u knjizi De vita contempl., a navodi se u XII, pit. I: „Dovoljno se pokazuje i da vlastito treba prezreti radi savršenstva, i da se bez zapreke za savršenstvo mogu posjedovati crkvena dobra, koja su doista zajednička“.
Odgovaram: treba reći da, kao što je gore rečeno, savršenstvo se bitno ne sastoji u siromaštvu, nego u nasljedovanju Krista, prema onome što Jeronim kaže o Mateju: „Budući da nije dovoljno sve ostaviti, Petar je dodao ono što je savršeno“, to jest: „i pođosmo za tobom“; siromaštvo je pak poput oruđa ili vježbe za postizanje savršenstva. Stoga u Collationes patrum opat Mojsije kaže: „Postovi, bdjenja, razmatranje Pisama, golotinja i lišenost svih dobara nisu savršenstvo, nego oruđa savršenstva“; a lišenost svih dobara, ili siromaštvo, jest oruđe savršenstva uvelike time što se uklanjanjem bogatstava uklanjaju neke zapreke ljubavi. One su ponajpri tri. Prva od njih jest tjeskobna briga koju bogatstva donose sa sobom. Stoga Gospodin kaže, Mt 13: „A posijani među trnje, to je onaj koji sluša riječ, ali briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva guše riječ“. Druga je pak ljubav prema bogatstvu, koja raste iz posjedovanih bogatstava. Stoga Jeronim kaže o Mateju da „budući da se posjedovana bogatstva teško preziru, Gospodin nije rekao, Mt 19, da je nemoguće bogatašu ući u kraljevstvo nebesko, nego teško“. Treća je pak isprazna slava ili uznesenost koja se rađa iz bogatstva, prema onome iz Psalma: „Oni koji se uzdaju u moć svoju i hvale se mnoštvom bogatstva svojega“. Od ove tri stvari, dakle, prva se ne može potpuno odvojiti od bogatstava, bila ona velika ili mala, jer čovjek se nužno mora donekle brinuti o stjecanju ili očuvanju vanjskih stvari. No ako se vanjske stvari ne traže niti posjeduju osim u umjerenoj količini, koliko je dovoljno za jednostavan život, talijanska tjeskobna briga ne sprječava mnogo čovjeka. Stoga se ona i ne protivi savršenstvu kršćanskoga života. Naime, Gospodin ne zabranjuje svaku tjeskobnu brigu, nego suvišnu i štetnu, pa stoga o onome iz Mt 6: „Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život, što ćete jesti“ itd., Augustin kaže u knjizi De serm. Dom. in monte: „Ne kaže to zato da se ne pribavlja ono što je potrebno, nego da ne gledaju na to i da radi toga ne čine što god im se zapovijeda činiti u propovijedanju Evanđelja“. No obilno posjedovanje bogatstava unosi obilniju tjeskobnu brigu, kojom se čovjekov duh uvelike odvlači i sprječava da se potpuno posveti Božjoj službi. Druge pak dvije stvari, naime ljubav prema bogatstvu i uznesenost ili hvaljenje bogatstvom, prate samo obilna bogatstva. Ipak, u tome se razlikuje posjeduju li se bogatstva, obilna ili umjerena, kao vlastita ili kao zajednička. Jer tjeskobna briga koja se ulaže oko vlastitih bogatstava pripada privatnoj ljubavi, kojom netko ljubi sebe vremenito; no tjeskobna briga koja se ulaže oko zajedničkih stvari pripada ljubavi, koja ne traži svoje, nego teži za zajedničkim. A budući da je redovništvo usmjereno na savršenstvo ljubavi, koje usavršava ljubav prema Bogu sve do prezira samoga sebe, posjedovanje nečega vlastitoga protivi se savršenstvu redovništva. No tjeskobna briga koja se ulaže oko zajedničkih dobara može pripadati ljubavi, premda se time može spriječiti i neki viši čin ljubavi, kao što je božansko razmatranje ili poučavanje bližnjih. Iz toga je jasno da je posjedovanje preobilnih bogatstava u zajedništvu, bilo u pokretnim bilo u nepokretnim stvarima, zapreka savršenstvu, premda ga ne isključuje potpuno. Posjedovanje pak vanjskih stvari u zajedništvu, bilo pokretnih bilo nepokretnim, u onoj mjeri u kojoj je dovoljno za jednostavan život, ne sprječava savršenstvo redovništva, ako se siromaštvo promatra u odnosu na zajednički cilj redovničkih redova, a to je posvetiti se Božjoj službi. Ako se pak promatra u odnosu na posebne ciljeve redovničkih redova, tako je, uz pretpostavku takva cilja, veće ili manje siromaštvo prikladno pojedinom redu, i svaki će red s obzirom na siromaštvo biti to savršeniji što ima siromaštvo više prilagođeno svojemu cilju. Jasno je naime da za vanjska i tjelesna djela djelatnoga života čovjek treba obilje vanjskih stvari, dok je za razmatranje potrebno malo toga. Stoga Filozof kaže u X. Ethic. da su „za djelovanja potrebne mnoge stvari, i to što su ona veća i bolja, to ih je više potrebno; onomu pak koji razmatra, ništa od toga nije nužno za djelovanje“, nego treba samo ono što je nužno, a ostalo su zapreke za razmatranje. Tako je dakle jasno da bi red koji je usmjeren na tjelesna djela djelatnoga života, primjerice na vojevanje ili na pružanje gostoprimstva, bio nesavršen ako bi bio bez zajedničkih bogatstava. Redovi pak koji su usmjereni na kontemplativni život to su savršeniji što im njihovo siromaštvo donosi manju tjeskobnu brigu za vremenite stvari. A tjeskobna briga za vremenite stvari to više sprječava redovnički život što se veća briga za duhovne stvari u njemu zahtijeva. Jasno je pak da veću brigu za duhovne stvari zahtijeva red koji je ustanovljen za razmatranje i prenošenje razmatranoga drugima poučavanjem i propovijedanjem, nego onaj koji je ustanovljen samo za razmatranje. Stoga takvu redu priliči takvo siromaštvo koje donosi najmanju tjeskobnu brigu. Jasno je pak da najmanju tjeskobnu brigu donosi čuvanje stvari potrebnih za ljudsku uporabu, pribavljenih u prikladno vrijeme. I zato trima gore navedenim stupnjevima redova odgovara trostruki stupanj siromaštva. Jer onim redovima koji su usmjereni na tjelesna djela djelatnoga života odgovara posjedovanje obilja zajedničkih bogatstava. Onim pak redovima koji su usmjereni na razmatranje više odgovara posjedovanje umjerenih posjeda, osim ako ti redovnici ne moraju ujedno, sami ili preko drugih, pružati gostoprimstvo i pomagati siromasima. Onima pak koji su usmjereni na prenošenje razmatranoga drugima odgovara da imaju život što je više moguće oslobođen vanjskih tjeskobnih briga. To se pak događa kada se čuvaju umjerene stvari koje su nužne za život, pribavljene u prikladno vrijeme. A to je Gospodin, utemeljitelj siromaštva, poučio svojim primjerom, jer je imao kesu, povjerenu Judi, u kojoj su se čuvali prinosi koji su mu davani, kako se navodi u Iv 12. I ne protivi se tome ono što Jeronim kaže o Mateju: „Ako bi tko htio prigovoriti: kako je Juda nosio novac u kesi? Odgovorit ćemo da je smatrao bezbožnim trošiti imovinu siromaha za svoje potrebe“, naime plaćajući porez, jer su među tim siromasima najistaknutiji bili njegovi učenici, za čije se potrebe trošio novac iz Kristove kese. Kaže se naime u Iv 4 da su „učenici otišli u grad kupiti hrane“, a u Iv 13 kaže se da su „učenici mislili, budući da je Juda imao kesu, da mu je Isus rekao: Kupi što nam treba za blagdan, ili da dade nešto siromasima“. Iz toga je jasno da je čuvanje novca, ili bilo kojih drugih zajedničkih stvari, za uzdržavanje redovnika iste zajednice, ili bilo kojih drugih siromaha, sukladno savršenstvu koje je Isus poučio svojim primjerom. No i učenici su nakon uskrsnuća, od kojih je svako redovništvo uzelo početak, čuvali utržak od posjeda i dijelili svakomu koliko je komu trebalo.
Odgovor na 1. prigovor: kako je rečeno, iz onih Gospodinovih riječi ne razumije se da je samo siromaštvo savršenstvo, nego oruđe savršenstva, i to, kako je pokazano, najmanje među trima glavnim oruđima savršenstva; naime, zavjet čistoće nadilazi zavjet siromaštva, a zavjet poslušnosti pretpostavlja se obama. Budući pak da se oruđe ne traži radi sebe samoga, nego radi cilja, nešto ne biva to bolje što je oruđe veće, nego što je više prilagođeno cilju, kao što ni liječnik ne liječi to više što veći lijek daje, nego što je lijek više prilagođen bolesti. Tako dakle nije nužno da red bude to savršeniji što veće siromaštvo ima, nego što je njegovo siromaštvo više prilagođeno zajedničkomu i posebnomu cilju. A kad bi se i dopustilo da višak siromaštva čini red savršenijim po tome što je siromašniji, ipak ga to ne bi činilo savršenijim jednostavno; moglo bi naime biti da neki drugi red nadilazi u onome što pripada čistoći i poslušnosti, pa bi tako bio jednostavno savršeniji, jer ono što nadilazi u boljim stvarima, jednostavno je bolje.
Odgovor na 2. prigovor: time što Gospodin kaže: „Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutra“, ne razumije se da se ništa ne smije zadržati za budućnost. Da je to naime opasno, pokazuje blaženi Antun u Collationes patrum, govoreći da smo „one koji su tako težili za lišenošću svih dobara da iz njih nisu dopuštali da im preostane ni hrana za jedan jedini dan, niti jedan novčić“, i koji su činili druge slične stvari, „vidjeli tako iznenada prevarene da započeto djelo nisu mogli privesti prikladnu kraju“. I kako Augustin kaže u knjizi De operibus monach., ako se ove Gospodinove riječi: „Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutra“, razumiju tako da se ništa ne ostavlja za sutra, „neće to moći obdržavati oni koji se kroz mnogo dana zatvaraju odvojeni od pogleda ljudi, živeći u velikoj sabranosti molitve“. I potom dodaje: „Zar su možda, što su svetiji, to različitiji od ptica?“ I potom dodaje: „Ako ih se naime iz Evanđelja pritišće da ništa ne ostavljaju za sutra, odgovaraju: Zašto je onda sam Gospodin imao kesu u koju je stavljao skupljeni novac? Zašto je toliko ranije, pred prijeteću glad, poslano žito svetim ocima? Zašto su apostoli pribavljali ono što je potrebno za oskudicu svetih?“ Ono dakle što se kaže: „Ne budite tjeskobno zabrinuti za sutra“, prema Jeronimu se tumači ovako: „Dovoljna nam je briga za sadašnje vrijeme, a buduće stvari, koje su nesigurne, prepustimo Bogu“. Prema Krizostomu ovako: „Dovoljan je napor koji podnosiš za ono što je nužno, nemoj se truditi oko suvišnoga“. Prema Augustinu ovako: „Kad činimo neko dobro djelo, ne mislimo na vremenite stvari, koje su označene sutrašnjicom, nego na vječne“.
Odgovor na 3. prigovor: Jeronimove riječi imaju mjesto ondje gdje postoje preobilna bogatstva koja se posjeduju kao vlastita, ili zbog čije zlouporabe i pojedinci iz zajednice postaju oholi i razuzdani. No nemaju mjesta kod umjerenih bogatstava koja se zajednički čuvaju samo za uzdržavanje života, koje pojedinci trebaju; naime, isti je razlog da pojedinci koriste ono što pripada nužnostima života i da se to zajednički čuva.
Odgovor na 4. prigovor: Izak je odbijao primiti posjede jer se bojao da se time ne dođe do suvišnih bogatstava, čijom bi se zlouporabom spriječilo savršenstvo redovništva. Stoga Grgur na istome mjestu dodaje: „Tako se bojao izgubiti siromaštvo svoje sigurnosti, kao što škrti bogataši običavaju čuvati propadljiva bogatstva“. No ne čita se da je odbio primiti ono što je nužno za uzdržavanje života, a što se zajednički čuva.
Odgovor na 5. prigovor: Filozof u I Polit. kaže da su kruh i vino i druge slične stvari prirodno bogatstvo, a novac umjetno bogatstvo. I otuda dolazi da neki filozofi nisu htjeli koristiti novac, nego druge stvari, živeći kao po naravi. I stoga Jeronim na istome mjestu, preko Gospodinove izreke koja podjednako zabranjuje oboje, pokazuje da na isto svodi imati novac i druge stvari nužne za život. Pa ipak, premda je Gospodin odredio da oni koji se šalju propovijedati ne nose takve stvari na putu, ipak nije zabranio da se one čuvaju u zajedništvu. Kako pak treba razumjeti te Gospodinove riječi, pokazano je gore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.