Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 188, a. 4

Može li se ustanoviti koje redovništvo za propovijedanje i obavljanje takvih djela

Prigovor 1. Čini se da se nijedan redovnički red ne može usmjeriti na propovijedanje ili ispovijedanje. Naime, kaže se u 7, pit. 1: „život monaha ima riječ podložnosti i učenjaštva, a ne poučavanja ili predsjedanja ili pasenja drugih“, a čini se da isti razlog vrijedi i za druge redovnike. No, propovijedati i ispovijedati znači pasti ili poučavati druge. Dakle, za to se ne može ustanoviti nikakav redovnički red.

Prigovor 2. Nadalje, ono za što se redovnički red ustanovljuje čini se da je najvlastitije tomu redu, kao što je gore rečeno. No, navedeni čini nisu vlastiti redovnicima, nego prije crkvenim poglavarima. Dakle, za takve se čine ne može ustanoviti nikakav redovnički red.

Prigovor 3. Nadalje, čini se neprikladnim da se ovlast propovijedanja i ispovijedanja povjeri bezbrojnim ljudima. No, nema određenoga broja onih koji se primaju u neki redovnički red. Dakle, neprikladno je da se neki redovnički red ustanovi za navedene čine.

Prigovor 4. Nadalje, propovjednicima pripada uzdržavanje od Kristovih vjernika, kako je jasno iz 1 Kor 9. Ako se dakle služba propovijedanja povjeri nekomu redovničkomu redu koji je za to ustanovljen, slijedit će da su Kristovi vjernici dužni davati troškove bezbrojnim osobama, što bi im bilo na veliki teret. Dakle, ne bi se trebao ustanoviti nikakav redovnički red za vršenje takvih čina.

Prigovor 5. Nadalje, ustanova Crkve mora slijediti Kristovu ustanovu. No, Krist je najprije poslao propovijedati dvanaestoricu apostola, kako se nalazi u Lk 9; a poslije je poslao sedamdeset i dvojicu učenika, kako se nalazi u Lk 10; i kako Glosa na istome mjestu kaže: „lik apostola imaju biskupi, a sedamdeset i dvojice učenika niži svećenici“, naime župnici. Dakle, osim biskupa i župnika, ne bi se trebao ustanoviti nikakav redovnički red za propovijedanje ili ispovijedanje.

Naprotiv, u Collationes patrum opat Nesteros, govoreći o različitosti redova, kaže: „neki izabirući skrb za bolesne, drugi vršeći posredovanje koje se pruža za bijedne i potlačene, ili ustrajući u poučavanju, ili dijeleći milostinju siromasima, istaknuli su se među velikim i najvišim ljudima zbog svojega nagnuća i pobožnosti“. Dakle, kao što se za skrb o bolesnima može ustanoviti neki redovnički red, tako i za poučavanje naroda propovijedanjem i drugim takvim djelima.

Odgovaram: kako je rečeno, prikladno se redovnički red može ustanoviti za djela djelatnoga života, prema tome kako se usmjeruju na korist bližnjih, na službu Bogu i na očuvanje bogoštovlja. No, korist se bližnjih više pribavlja onim što se odnosi na duhovno spasenje duše nego onim što se odnosi na pomaganje tjelesnoj potrebi, koliko su duhovne stvari moćnije od tjelesnih, odakle je gore rečeno da su duhovne milostinje moćnije od tjelesnih. To također više pripada službi Bogu, „kojemu nijedna žrtva nije prihvatljivija od revnosti za duše“, kako Grgur kaže u tumačenju Ezekijela. Veće je također duhovnim oružjem braniti vjernike od zabluda heretika i đavolskih napasti nego tjelesnim oružjem štititi vjerni narod. I stoga je najprikladnije da se za propovijedanje i za drugo što se odnosi na spasenje duša ustanovi neki redovnički red.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko djeluje snagom drugoga, djeluje na način instrumenta. Službenik je pak kao živi instrument, kako Filozof kaže u 1 Polit. Stoga to što netko po vlasti crkvenih poglavara propovijeda ili čini druge takve stvari ne nadilazi stupanj učenjaštva ili podložnosti koji priliči redovnicima.

Odgovor na 2. prigovor: kao što se neki redovnički redovi ustanovljuju za vojevanje, ne doduše da bi vojevali po vlastitoj vlasti, nego po vlasti vladara ili Crkve, kojima to pripada po službi, kako je rečeno; tako se i redovnički redovi ustanovljuju za propovijedanje i ispovijedanje, ne doduše po vlastitoj vlasti, nego po vlasti viših i nižih crkvenih poglavara, kojima to pripada po službi. I tako je pomaganje crkvenim poglavarima u takvoj službi vlastito takvomu redovničkomu redu.

Odgovor na 3. prigovor: crkveni poglavari ne dopuštaju takvim redovnicima da bilo tko bez razlike može propovijedati ili ispovijedati, nego prema mjeri onih koji su na čelu takvih redova, ili prema procjeni samih crkvenih poglavara.

Odgovor na 4. prigovor: Vjerni narod nije po pravnoj dužnosti obvezan davati troškove nikome osim ordinarijima, koji radi toga primaju desetine i prinose vjernika te druge crkvene prihode. Ali ako neki žele besplatno služiti vjernicima u takvim činima, ne zahtijevajući od njih troškove s pozicije moći, vjernici se time ne opterećuju, jer i oni sami mogu dragovoljno uzvratiti vremenitim pomaganjem, na koje, premda nisu obvezni po pravnoj dužnosti, ipak su obvezni po dužnosti ljubavi; ali ne tako da njima bude tjeskoba, a drugima olakšanje, kako se kaže u 2 Kor 8. Ako se pak ne bi našli oni koji bi se besplatno posvetili takvim službama, ordinariji bi bili dužni, ako sami nisu dovoljni, tražiti druge prikladne za to, kojima bi sami davali troškove.

Odgovor na 5. prigovor: lik sedamdeset i dvojice učenika nemaju samo župnici, nego i svi drugi nižega reda koji služe biskupima u njihovoj službi. Naime, ne čita se da je Gospodin sedamdeset i dvojici učenika dodijelio neke određene župe, nego da ih je „slao pred sobom u svaki grad i mjesto kamo je sam kanio doći“. Bilo je pak potrebno da se, osim ordinarija, uzmu i drugi za takve službe, zbog mnoštva vjernoga naroda i teškoće pronalaženja dovoljnoga broja osoba koje bi se rasporedile pojedinim župama. Kao što je također bilo potrebno ustanoviti i redove za vojevanje, zbog propusta svjetovnih vladara da se odupru nevjernicima u nekim zemljama.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.