Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 188, a. 3

Može li se koje redovništvo ustanoviti za vođenje ratova

Prigovor 1. Čini se da se nijedan redovnički red ne može usmjeriti na vojevanje. Naime, svaki redovnički red pripada staležu savršenstva. No, savršenstvu kršćanskoga života pripada ono što Gospodin kaže u Mt 5: „ja vam kažem: ne opirite se zlomu; nego udari li te tko po jednom obrazu, okreni mu i drugi“, što se protivi vojničkoj službi. Dakle, nijedan se redovnički red ne može ustanoviti za vojevanje.

Prigovor 2. Nadalje, teža je borba u tjelesnim bitkama nego verbalni sukobi koji se događaju u odvjetništvu. No, redovnicima se zabranjuje služiti se odvjetničkom službom, kako je jasno iz gore navene dekretale de postulando. Dakle, čini se da se još mnogo manje neki redovnički red može ustanoviti za vojevanje.

Prigovor 3. Nadalje, redovnički je stalež stalež pokore, kao što je gore rečeno. No, pokornicima se, prema pravu, zabranjuje vojna služba, jer se kaže u dekretima, de Poenit., dist. 5: „potpuno je protivno crkvenim pravilima nakon vršenja pokore vraćati se u svjetovnu vojnu službu“. Dakle, nijedan se redovnički red ne može prikladno ustanoviti za vojevanje.

Prigovor 4. Nadalje, nijedan se redovnički red ne može ustanoviti za nešto nepravedno. No, kako Izidor kaže u knjizi Etymol.: „pravedan je rat onaj koji se vodi po carskom proglasu“. Budući da su dakle redovnici nekakve privatne osobe, čini se da im nije dopušteno voditi rat. I tako se za to ne može ustanoviti nikakav redovnički red.

Naprotiv, Augustin kaže Bonifaciju: „nemoj misliti da nitko tko služi u ratnom oružju ne može ugoditi Bogu. Među njima je bio sveti David, kojemu je Gospodin dao veliko svjedočanstvo“. No, redovnički su redovi ustanovljeni zato da ljudi ugađaju Bogu. Dakle, ništa ne sprječava da se neki redovnički red ustanovi za vojevanje.

Odgovaram: kako je rečeno, redovnički se red može ustanoviti ne samo za djela kontemplativnoga života, nego i za djela djelatnoga života, ukoliko se odnose na pomaganje bližnjima i službu Bogu, a ne ukoliko se odnose na posjedovanje nečega svjetovnoga. Vojnička se pak služba može usmjeriti na pomaganje bližnjima, ne samo što se tiče privatnih osoba, nego i što se tiče obrane cijele države, odakle se o Judi Makabejcu kaže u 1 Mak 3 da je „vodio boj Izraelov s radošću i proširio slavu svojemu narodu“. Može se također usmjeriti na očuvanje bogoštovlja, odakle se na istome mjestu dodaje da je Juda rekao: „mi ćemo se boriti za svoje živote i svoje zakone“; a niže, u 13, Šimun kaže: „vi znate kolike smo borbe ja i moja braća i dom oca mojega vodili za zakone i za svetinje“. Stoga se prikladno može ustanoviti neki redovnički red za vojevanje, ne doduše radi nečega svjetovnoga, nego radi obrane bogoštovlja i javnoga spasa; ili također siromaha i potlačenih, prema onome u Psalmu: „izbavite siromaha i oslobodite ubogoga iz ruke grešnikove“.

Odgovor na 1. prigovor: netko se može ne opirati zlomu na dva načina. Na jedan način, opraštajući vlastitu nepravdu. I tako to može pripadati savršenstvu, kada je tako korisno činiti za spasenje drugih. Na drugi način, strpljivo podnoseći nepravde nanesene drugima. A to pripada nesavršenstvu, ili čak poroku, ako se netko može prikladno oduprijeti onomu tko nanosi nepravdu. Stoga Ambrozije kaže u knjizi de Offic.: „hrabrost koja u ratu štiti domovinu od barbara, ili kod kuće brani slabe, ili saveznike od razbojnika, puna je pravednost“. Kao što također na istome mjestu Gospodin kaže: „što je tvoje, ne traži natrag“, a ipak, ako netko ne bi tražio natrag ono što je tuđe, ako to njemu pripada, griješio bi. Čovjek, naime, pohvalno daruje svoje, ali ne tuđe. A još mnogo manje smije se zanemariti ono što je Božje, jer, kako Krizostom kaže u tumačenju Mateja: „pretvarati se da ne vidiš nepravde nanesene Bogu previše je bezbožno“.

Odgovor na 2. prigovor: obavljanje odvjetničke službe radi nečega svjetovnoga protivi se svakomu redovničkomu redu, ali ne ako netko to obavlja, prema odredbi svojega poglavara, za svoj samostan, kako se dodaje u istoj dekretali. Niti pak za obranu siromaha ili udovica, odakle se u dekretima, dist. 88, kaže: „odredio je sveti sabor da ubuduće nijedan klerik ne uzima u zakup posjede niti se miješa u svjetovne poslove, osim radi skrbi za siročad“, i tako dalje. Slično je i vojevanje radi nečega svjetovnoga protivno svakomu redovničkomu redu, ali ne i vojevanje radi službe Bogu.

Odgovor na 3. prigovor: svjetovna se vojna služba zabranjuje pokornicima, ali vojna služba koja je radi službe Bogu nameće se nekome kao pokora; kao što je jasno kod onih kojima se nalaže da vojuju za pomoć Svetoj Zemlji.

Odgovor na 4. prigovor: redovnički se red ne ustanovljuje za vojevanje tako da bi redovnicima bilo dopušteno voditi ratove na vlastitu vlast, nego samo po vlasti vladara ili Crkve.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.