II-II, q. 188, a. 2
Može li se koje redovništvo ustanoviti za djela djelatnoga života
Prigovor 1. Čini se da se nijedan redovnički red ne bi trebao ustanoviti za djela djelatnoga života. Naime, svaki redovnički red pripada staležu savršenstva, kao što je jasno iz gore rečenoga. No, savršenstvo redovničkoga staleža sastoji se u razmatranju božanskih stvari, jer Dionizije kaže u 6. poglavlju Eccles. Hier. da se „nazivaju po čistom služenju i dvorbi Bogu, te po nedjeljivom i jedinstvenom životu koji ih sjedinjuje svetim okretanjima oko nedjeljivih stvari“, to jest razmatranjima, „prema bogolikom jedinstvu i Bogu milom savršenstvu“. Dakle, čini se da se nijedan redovnički red ne može ustanoviti za djela djelatnoga života.
Prigovor 2. Nadalje, „čini se da vrijedi isti sud o monasima i o regularnim kanonicima“, kako se nalazi u Extra, de postulando, ex parte, a u de statu Monach., quod Dei timorem, kaže se da se „ne smatraju odvojenima od zajednice svetih monaha“. A čini se da isti razlog vrijedi i za sve druge redovnike. No, monaški je red ustanovljen za kontemplativni život, odakle Jeronim kaže Paulinu: „ako želiš biti ono što se nazivaš, monah, to jest sam, što radiš u gradovima?“ A isto se nalazi i u Extra, de Renunt., nisi cum pridem; i u de regularibus, licet quibusdam. Dakle, čini se da se svaki redovnički red usmjeruje na kontemplativni život, a nijedan na djelatni.
Prigovor 3. Nadalje, djelatni život pripada sadašnjemu svijetu. No, za sve se redovnike kaže da napuštaju svijet, odakle Grgur kaže u tumačenju Ezekijela: „tko napušta sadašnji svijet i čini dobra koja može, kao da je već ostavio Egipat, prinosi žrtvu u pustinji“. Dakle, čini se da se nijedan redovnički red ne može usmjeriti na djelatni život.
Naprotiv, u Jak 1 kaže se: „bogoštovlje čisto i neokaljano pred Bogom i Ocem jest ovo: pohađati siročad i udovice u njihovoj nevolji“. No, to pripada djelatnomu životu. Dakle, prikladno se redovnički red može usmjeriti na djelatni život.
Odgovaram: kako je gore rečeno, redovnički se stalež usmjeruje na savršenstvo ljubavi, koja se proteže na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Na ljubav pak prema Bogu izravno se odnosi kontemplativni život, koji želi biti slobodan samo za Boga, a na ljubav prema bližnjemu odnosi se djelatni život, koji služi potrebama bližnjih. I kao što se iz ljubavi ljubi bližnji radi Boga, tako se i služba iskazana bližnjima prelijeva na Boga, prema onome u Mt 25: „što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“. Stoga se i takve službe učinjene bližnjima, ukoliko se odnose na Boga, nazivaju nekakvim žrtvama, prema onome u Heb 13: „dobročinstva i zajedništva ne zaboravljajte, jer takvim se žrtvama ugađa Bogu“. A budući da bogoštovlju vlastito pripada prinositi žrtvu Bogu, kao što je gore utvrđeno, slijedi da se prikladno neki redovnički redovi usmjeruju na djela djelatnoga života. Stoga i u Collationes patrum opat Nesteros, razlikujući različite težnje redova, kaže: „jedni postavljaju vrhunac svoje težnje prema pustinjskoj osami i čistoći srca; drugi prema poučavanju braće i brizi za samostane; a neke veseli služba svratišta, to jest gostoljubivosti“.
Odgovor na 1. prigovor: služenje i dvorba Bogu očuvani su i u djelima djelatnoga života, kojima netko služi bližnjemu radi Boga, kao što je rečeno. U njima se također očuvava jedinstvenost života, ne u pogledu toga da se čovjek ne druži s ljudima, nego u pogledu toga da čovjek jedinstveno teži onome što se odnosi na božansku službu. A dok se redovnici bave djelima djelatnoga života s obzirom na Boga, slijedi da u njima djelovanje proizlazi iz razmatranja božanskih stvari. Stoga nisu potpuno lišeni ploda kontemplativnoga života.
Odgovor na 2. prigovor: isti je razlog za monahe i sve druge redovnike u pogledu onoga što je zajedničko svakom redovničkom redu, naime da se potpuno posvete božanskim službama, da obdržavaju bitne redovničke zavjete i da se uzdržavaju od svjetovnih poslova. Ali nije potrebno da postoji sličnost u pogledu drugih stvari koje su vlastite monaškomu zavjetu, koje se posebno usmjeruju na kontemplativni život. Stoga se u gore navedenoj dekretali de postulando ne kaže jednostavno da vrijedi isti sud o regularnim kanonicima kao i o monasima, nego u pogledu gore rečenoga, naime da se u sudskim parnicama ne služe službom odvjetništva. A u navedenoj dekretali de statu monachorum, nakon što je prethodno rečeno da se regularni kanonici ne smatraju odvojenima od zajednice monaha, dodaje se: „ipak služe blažem pravilu“. Iz čega je jasno da nisu obvezni na sve na što i monasi.
Odgovor na 3. prigovor: netko može biti u svijetu na dva načina: na jedan način tjelesnom prisutnošću, na drugi način nagnućem uma. Stoga i svojim učenicima Gospodin kaže: „ja vas izabrah iz svijeta“, o kojima ipak govori Ocu govoreći: „oni su u svijetu, a ja idem k tebi“. Premda su dakle redovnici koji se bave djelima djelatnoga života u svijetu prema tjelesnoj prisutnosti, ipak nisu u svijetu što se tiče nagnuća uma, jer se bave vanjskim stvarima ne kao da traže nešto u svijetu, nego samo radi božanske službe; naime, služe se ovim svijetom kao da se ne služe, kako se kaže u 1 Kor 7. Stoga se i u Jak 1, nakon što je rečeno da je bogoštovlje čisto i neokaljano pohađati siročad i udovice, dodaje: „i čuvati se neokaljanim od ovoga svijeta“, naime da se nagnućem ne zadržava u svjetovnim stvarima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.