Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 188, a. 1

Jesu li redovništva različita, ili je samo jedno

Prigovor 1. Čini se da nema nego samo jedno redovništvo. U onome naime što se posjeduje potpuno i savršeno, ne može biti različitosti, zbog čega ne može biti nego jedno prvo vrhovno dobro, kako je utvrđeno u Prvom dijelu. No kako Grgur kaže, na Ezekijela: „kad tko sve što ima, sve što živi, sve što spoznaje, zavjetuje svemogućem Bogu, to je žrtva paljenica“, bez koje se ne kaže da postoji redovništvo. Dakle, čini se da nema mnogo redovništava, nego samo jedno.

Prigovor 2. Nadalje, ono što se slaže u bitnim stvarima, ne razlikuje se osim po akcidentu. No bez triju zavjeta koji su bitni za redovništvo nema nikakva redovništva, kako je gore utvrđeno. Dakle, čini se da se redovništva ne razlikuju po vrsti, nego samo po akcidentu.

Prigovor 3. Nadalje, stanje savršenstva pripada i redovnicima i biskupima, kako je gore utvrđeno. No biskupstvo se ne razlikuje po vrsti, nego je svugdje jedno, stoga Jeronim kaže biskupu Evandru: „gdje god bio biskup, bilo u Rimu, bilo u Gubbiu, bilo u Carigradu, bilo u Reggiju, iste je vrijednosti i istoga svećeništva“. Dakle, iz istoga razloga, samo je jedno redovništvo.

Prigovor 4. Nadalje, iz Crkve treba ukloniti sve ono što može unijeti pomutnju. No čini se da bi se iz različitosti redovništava mogla unijeti neka pomutnja u kršćanski narod, kako kaže jedna dekretala koja se nalazi pod naslovom o stanju monaha i regularnih kanonika. Dakle, čini se da ne bi trebala postojati različita redovništva.

Naprotiv, u Psalmu se opisuje da ukrasu kraljičinu pripada to što je zaogrnuta raznolikošću.

Odgovaram: treba reći da, kako je jasno iz gore rečenoga, stanje redovništva jest neka vježba kojom se tko vježba za savršenstvo ljubavi. Postoje pak različita djela ljubavi kojima se čovjek može posvetiti, a postoje i različiti načini vježbanja. I stoga se redovništva mogu razlikovati na dva načina. Na jedan način, prema različitosti onoga na što su usmjerena, kao kad bi jedno redovništvo bilo usmjereno na primanje hodočasnika u gostoprimstvo, a drugo na posjećivanje ili otkupljivanje zarobljenika. Na drugi način, može postojati različitost redovništava prema različitosti vježbi, na primjer da se u jednom redovništvu tijelo kroti uzdržavanjem od hrane, u drugom vježbanjem ručnih radova, ili golotinjom, ili nečim drugim takvim. No budući da je svrha ono što je najvažnije u svemu, veća je različitost redovništava koja se promatra prema različitim svrhama na koje su redovništva usmjerena, nego ona koja se promatra prema različitim vježbama.

Odgovor na 1. prigovor: zajedničko je u svakom redovništvu to da se netko mora potpuno predati služenju Bogu. Stoga s ove strane nema različitosti među redovništvima, tako naime da bi u jednom redovništvu netko zadržao nešto svoje, a u drugom nešto drugo. Postoji pak različitost prema različitim stvarima u kojima čovjek može služiti Bogu, i prema tome što se za to čovjek može različito raspoložiti.

Odgovor na 2. prigovor: tri bitna zavjeta redovništva pripadaju vježbanju redovništva kao neka glavna načela na koja se sve ostalo svodi, kako je gore rečeno. Za obdržavanje pak svakoga od njih netko se može različito raspoložiti, na primjer za obdržavanje zavjeta čistoće raspolože se netko osamljenošću mjesta, uzdržavanjem, zajedničkim društvom i mnogim drugim takvim stvarima. I prema tome je jasno da zajedništvo bitnih zavjeta dopušta različitost redovništava, kako zbog različitih raspoloženja, tako i zbog različitih svrha, kako je jasno iz gore rečenoga.

Odgovor na 3. prigovor: u onome što pripada savršenstvu, biskup se odnosi kao onaj koji djeluje, a redovnici kao oni koji primaju djelovanje, kako je gore rečeno. Ono pak što djeluje, čak i u prirodnim stvarima, što je više, to je više jedno, dok je ono što prima djelovanje različito. Stoga je razumno jedno biskupsko stanje, a redovništva su različita.

Odgovor na 4. prigovor: pomutnja se protivi razlikovanju i redu. Tako bi se dakle iz mnoštva redovništava unijela pomutnja kad bi za istu stvar i na isti način postojala različita redovništva, bez koristi i potrebe. Stoga, da se to ne dogodi, spasonosno je ustanovljeno da se novo redovništvo ne ustanovljuje osim po ovlasti vrhovnoga svećenika.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.