Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 186, a. 9

Griješi li redovnik uvijek smrtno kada prekrši odredbu svojega pravila

Prigovor 1. Čini se da redovnik uvijek smrtno griješi kršeći ono što je u pravilu. Naime, činiti protiv zavjeta jest osudiv grijeh, kako je očito po onome što Apostol kaže u 1 Tim 5 da „udovice koje se hoće udati imaju osudu jer su prvu vjernost pogazile“. No redovnici se zavjetom profesije obvezuju na pravilo. Dakle, smrtno griješe kršeći ono što je sadržano u pravilu.

Prigovor 2. Nadalje, pravilo se nameće redovniku poput nekoga zakona. No onaj tko krši zapovijed zakona, smrtno griješi. Dakle, čini se da monah koji krši ono što je u pravilu smrtno griješi.

Prigovor 3. Nadalje, prezir dovodi do smrtnoga grijeha. No tko god često ponavlja ono što ne bi trebao činiti, čini se da griješi iz prezira. Dakle, čini se da redovnik, ako često krši ono što je u pravilu, smrtno griješi.

Naprotiv, redovnički je stalež sigurniji od staleža svjetovnoga života, pa stoga Grgur na početku Moral. uspoređuje svjetovni život s uzburkanim morem, a redovnički život s mirnom lukom. No kad bi svaki prekršaj onoga što je sadržano u pravilu obvezivao redovnika na smrtni grijeh, redovnički bi stalež bio najopasniji zbog mnoštva opservancija. Dakle, nije svaki prekršaj onoga što je sadržano u pravilu smrtni grijeh.

Odgovaram: treba reći da je u pravilu nešto sadržano dvostruko, kako je očito iz rečenoga. Na jedan način, kao cilj pravila, naime ono što pripada činima kreposti. I kršenje toga, u pogledu onoga što općenito potpada pod zapovijed, obvezuje na smrtni grijeh. No u pogledu onoga što općenito nadilazi nužnost zapovijedi, ne obvezuje na smrtni grijeh, osim zbog prezira, jer, kako je gore rečeno, redovnik nije dužan biti savršen, nego težiti k savršenstvu, čemu se protivi prezir savršenstva. Na drugi način, u pravilu je sadržano nešto što pripada vanjskom vježbanju, kao što su sve vanjske opservancije. Među njima postoje neke na koje se redovnik obvezuje po zavjetu profesije. A zavjet profesije prvenstveno se odnosi na spomenuta tri, naime siromaštvo, uzdržljivost i poslušnost, dok se sve ostalo usmjerava prema njima. I stoga kršenje ovoga trojega obvezuje na smrtni grijeh. Kršenje pak ostaloga ne obvezuje na smrtni grijeh, osim ili zbog prezira pravila, jer bi se to izravno protivilo profesiji kojom je netko zavjetovao redovnički život, ili zbog zapovijedi, bilo usmeno dane od poglavara bilo izražene u pravilu, jer bi to značilo činiti protiv zavjeta poslušnosti.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko polaže zavjet po pravilu ne zavjetuje da će obdržavati sve što je u pravilu, nego zavjetuje redovnički život koji se bitno sastoji u spomenuta tri. Stoga u nekim redovima neki opreznije zavjetuju ne samo pravilo, nego „živjeti prema pravilu“, to jest težiti tome da netko svoje vladanje oblikuje prema pravilu kao prema određenom uzoru. A to se dokida prezirom. U nekim pak redovima još opreznije zavjetuju „poslušnost prema pravilu“, tako da se profesiji protivi samo ono što je protiv zapovijedi pravila. Kršenje pak ili propust ostaloga obvezuje samo na laki grijeh. Jer, kako je rečeno, takve su stvari pripravne dispozicije za glavne zavjete, a laki je grijeh dispozicija za smrtni, kako je gore rečeno, ukoliko sprječava ono čime se netko pripravlja za obdržavanje glavnih zapovijedi Kristova zakona, koje su zapovijedi ljubavi. Ipak, u nekom redu, naime u Redu propovjednika, takvo kršenje ili propust po svojem rodu ne obvezuje na krivnju, ni smrtnu ni laku, nego samo na podnošenje određene kazne, jer su na taj način obvezani na obdržavanje takvih stvari. No oni bi ipak mogli lako ili smrtno griješiti zbog nemara, požude ili prezira.

Odgovor na 2. prigovor: ne prenosi se sve što je sadržano u zakonu na način zapovijedi, nego se neke stvari iznose na način određene odredbe ili statuta koji obvezuje na određenu kaznu, kao što u građanskom zakonu kršenje zakonskoga statuta ne čini uvijek čovjeka dostojnim tjelesne smrtne kazne. Tako ni u zakonu Crkve sve odredbe ili statuti ne obvezuju na smrtni grijeh. A slično je i sa svim statutima pravila.

Odgovor na 3. prigovor: netko čini prekršaj ili griješi iz prezira onda kada njegova volja odbija podložiti se odredbi zakona ili pravila, te iz toga proizlazi da čini protiv zakona ili pravila. Kada se pak obrnuto, zbog nekog posebnog razloga, na primjer požude ili gnjeva, navede na to da učini nešto protiv statuta zakona ili pravila, ne griješi iz prezira, nego iz nekog drugog razloga, čak i ako često iz istog ili sličnog razloga ponavlja grijeh. Kako i Augustin kaže u knjizi De natura et gratia, ne čine se svi grijesi iz prezira oholosti. Ipak, učestalost grijeha dispozitivno dovodi do prezira, prema onome u Izr 18: „Bezbožnik, kad dođe u dubinu, prezire.“

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.