II-II, q. 186, a. 7
O dostatnosti tih zavjeta
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno kaže da se u ova tri zavjeta sastoji savršenstvo redovništva. Naime, savršenstvo života više se sastoji u nutarnjim nego u vanjskim činima, prema onome u Rim 14: „Kraljevstvo Božje nije jelo i piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.“ No po zavjetu redovništva netko se obvezuje na ono što pripada savršenstvu. Dakle, redovništvu bi više trebali pripadati zavjeti nutarnjih čina, kao što su kontemplacija, ljubav prema Bogu i bližnjemu i slično, nego zavjet siromaštva, uzdržljivosti i poslušnosti, koji pripadaju vanjskim činima.
Prigovor 2. Nadalje, spomenuta tri potpadaju pod zavjet redovništva ukoliko pripadaju određenoj vježbi teženja k savršenstvu. No postoje mnoge druge stvari u kojima se redovnici vježbaju, kao što su uzdržavanje od hrane, bdjenja i slično. Dakle, čini se da se neprikladno kaže da ova tri zavjeta bitno pripadaju staležu savršenstva.
Prigovor 3. Nadalje, po zavjetu poslušnosti netko se obvezuje ispuniti sve što, prema zapovijedi poglavara, pripada vježbanju savršenstva. Dakle, dovoljan je zavjet poslušnosti, bez druga dva zavjeta.
Prigovor 4. Nadalje, vanjskim dobrima ne pripada samo bogatstvo nego i časti. Ako se dakle po zavjetu siromaštva redovnici odriču zemaljskoga bogatstva, trebao bi postojati i drugi zavjet po kojemu bi prezirali svjetovne časti.
Naprotiv, kaže se u dekretalima (Extra), De statu monachorum, da su „čuvanje čistoće i odricanje od vlasništva pridruženi monaškom pravilu“.
Odgovaram: treba reći da se redovnički stalež može promatrati trostruko. Na jedan način, ukoliko je on svojevrsna vježba teženja k savršenstvu ljubavi. Na drugi način, ukoliko umiruje ljudsku dušu od vanjskih briga, prema onome u 1 Kor 7: „Htio bih da budete bezbrižni.“ Na treći način, ukoliko je on svojevrsna žrtva paljenica kojom netko potpuno prikazuje sebe i svoje Bogu. I u skladu s tim, iz ova se tri zavjeta upotpunjuje redovnički stalež. Prvo, naime, što se tiče vježbanja savršenstva, zahtijeva se da netko od sebe ukloni ono čime bi mogao biti spriječen da se njegova težnja potpuno usmjeri k Bogu, u čemu se sastoji savršenstvo ljubavi. A takve su stvari tri. Prva je doista žudnja za vanjskim dobrima, koja se uklanja zavjetom siromaštva. Druga je pak požuda osjetilnih naslada, među kojima se ističu spolne naslade, koje se isključuju zavjetom uzdržljivosti. Treća je pak neurednost ljudske volje, koja se isključuje zavjetom poslušnosti. Slično tome, nemir svjetovne brige čovjeku se ponajviše nameće oko triju stvari. Prvo, oko upravljanja vanjskim stvarima, a ta se briga čovjeku oduzima zavjetom siromaštva. Drugo, oko brige za ženu i djecu, što se odsijeca zavjetom uzdržljivosti. Treće, oko usmjeravanja vlastitih čina, što se odsijeca zavjetom poslušnosti, kojim se netko prepušta tuđem upravljanju. Slično tome, žrtva je paljenica kada netko sve što ima prikazuje Bogu, kako Grgur kaže u tumačenju Ezekijela. A čovjek ima trostruko dobro, prema Filozofu u I. Ethic. Prvo je doista dobro vanjskih stvari, koje netko potpuno prikazuje Bogu zavjetom dragovoljnoga siromaštva. Drugo je pak dobro vlastitoga tijela, koje netko ponajviše prikazuje Bogu zavjetom uzdržljivosti, kojim se odriče najvećih tjelesnih naslada. Treće je pak dobro duše, koje netko potpuno prikazuje Bogu poslušnošću, kojom netko prikazuje Bogu vlastitu volju, kojom se čovjek služi svim moćima i habitusima duše. I stoga se prikladno iz triju zavjeta upotpunjuje redovnički stalež.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, redovnički se stalež usmjerava kao prema cilju k savršenstvu ljubavi, kojemu pripadaju svi nutarnji čini kreposti, kojih je majka ljubav, prema onome u 1 Kor 13: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je...“ i tako dalje. I stoga nutarnji čini kreposti, kao što su poniznost, strpljivost i slično, ne potpadaju pod zavjet redovništva, koje se usmjerava prema njima kao prema cilju.
Odgovor na 2. prigovor: sve druge redovničke opservancije usmjeravaju se prema spomenutim trima glavnim zavjetima. Naime, ako u redovništvima postoje odredbe za pribavljanje hrane, kao što su rad, prošnja ili slično, to se odnosi na siromaštvo, za čije očuvanje redovnici na te načine pribavljaju svoju hranu. Druge pak stvari kojima se tijelo mrtvi, kao što su bdjenja, postovi i slično, izravno se usmjeravaju na obdržavanje zavjeta uzdržljivosti. Ako pak u redovništvima postoje odredbe koje se odnose na ljudske čine kojima se netko usmjerava prema cilju redovništva, naime prema ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su čitanje, molitva, posjećivanje bolesnika ili slično, to je obuhvaćeno zavjetom poslušnosti, koji se odnosi na volju, koja prema odluci drugoga usmjerava svoje čine prema cilju. Određenje pak habitusa odnosi se na sva tri zavjeta kao znak obveze. Stoga se redovnički habitus daje ili blagoslivlja zajedno s profesijom.
Odgovor na 3. prigovor: poslušnošću netko prikazuje Bogu svoju volju, kojoj, premda joj je podložno sve ljudsko, ipak postoje neke stvari koje su posebno podložne samo njoj, naime ljudska djelovanja, jer strasti pripadaju i osjetilnoj težnji. I stoga je za obuzdavanje strasti tjelesnih naslada i vanjskih poželjnih stvari koje sprječavaju savršenstvo života bio potreban zavjet uzdržljivosti i siromaštva, dok se za usmjeravanje vlastitih djelovanja u skladu s onim što zahtijeva stalež savršenstva zahtijeva zavjet poslušnosti.
Odgovor na 4. prigovor: kako Filozof kaže u IV. Ethic., čast se vlastito i prema istini ne duguje nikomu osim kreposti, no budući da vanjska dobra instrumentalno služe određenim činima kreposti, posljedično se i njihovu prvenstvu iskazuje neka čast; i to ponajviše od puka, koji prepoznaje samo vanjsko prvenstvo. Časti, dakle, koju Bog i sveti ljudi iskazuju ljudima zbog kreposti, kako se kaže u Psalmu: „Meni pak prečasni su prijatelji tvoji, Bože“, ne priliči se odreći redovnicima koji teže k savršenstvu kreposti. Časti pak koja se iskazuje vanjskom prvenstvu odriču se samim time što napuštaju svjetovni život. Stoga za to nije potreban poseban zavjet.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.