Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 186, a. 3

Zahtijeva li se za redovnički život dragovoljno siromaštvo

Prigovor 1. Čini se da se siromaštvo ne zahtijeva za savršenstvo redovničkoga života. Naime, čini se da staležu savršenstva ne pripada ono što se čini nedopušteno. No čini se da je nedopušteno da čovjek ostavi sve svoje; Apostol, naime, u 2 Kor 8 daje vjernicima pravilo za davanje milostinje, govoreći: „Ako postoji spremna volja, prihvaća se prema onome što ima, to jest da zadržite potrebno“; a poslije dodaje: „Ne da drugima bude olakšanje, a vama nevolja“, Glosa: to jest siromaštvo. I uz ono u 1 Tim 6: Imamo li hranu i čime se pokriti, Glosa kaže: „Premda ništa nismo unijeli niti ćemo iznijeti, ipak ne treba posve odbaciti ta vremenita dobra“. Dakle, čini se da se dragovoljno siromaštvo ne zahtijeva za savršenstvo redovničkoga života.

Prigovor 2. Nadalje, svatko tko se izlaže opasnosti griješi. No onaj tko, ostavivši sve svoje, slijedi dragovoljno siromaštvo izlaže se opasnosti, i duhovnoj, prema onome u Izr 30: „Da ne bih, pritisnut oskudicom, krao i krivo se kleo imenom Boga svojega“, i u Sir 27: Zbog oskudice mnogi propadoše; i tjelesnoj, jer se u Prop 7 kaže: „Kao što štiti mudrost, tako štiti i novac“. A Filozof u IV. Ethic. kaže da se „propast bogatstva čini svojevrsnom propašću samoga čovjeka jer po njemu čovjek živi“. Dakle, čini se da se dragovoljno siromaštvo ne zahtijeva za savršenstvo redovničkoga života.

Prigovor 3. Nadalje, krepost se sastoji u sredini, kako se kaže u II. Ethic. No čini se da onaj tko sve ostavlja po dragovoljnom siromaštvu ne ostaje u sredini, nego prije u krajnosti. Dakle, ne postupa kreposno. I tako to ne pripada savršenstvu života.

Prigovor 4. Nadalje, krajnje čovjekovo savršenstvo sastoji se u blaženstvu. No bogatstvo pridonosi blaženstvu; kaže se, naime, u Sir 31: „Blažen je bogataš koji se nađe bez ljage“. A Filozof u I. Ethic. kaže da bogatstvo služi sreći kao sredstvo. Dakle, dragovoljno siromaštvo ne zahtijeva se za savršenstvo redovničkoga života.

Prigovor 5. Nadalje, stalež biskupa savršeniji je od redovničkoga staleža. No biskupi mogu imati vlastitu imovinu, kako je gore utvrđeno. Dakle, mogu i redovnici.

Prigovor 6. Nadalje, davati milostinju djelo je veoma ugodno Bogu i, kako kaže Krizostom, „lijek koji najviše djeluje u pokori“. No siromaštvo isključuje dijeljenje milostinje. Dakle, čini se da siromaštvo ne pripada savršenstvu redovničkoga života.

Naprotiv, Grgur kaže u VIII Moral.: „Postoje neki pravednici koji, pripravni dosegnuti vrhunac savršenstva, dok u nutrini teže višemu, izvana sve ostavljaju“. No pripraviti se za dosezanje vrhunca savršenstva u pravom smislu pripada redovnicima, kako je rečeno. Dakle, njima pripada da po dragovoljnom siromaštvu izvana sve ostave.

Odgovaram: kako je gore rečeno, redovnički je stalež stanovita vježba i stega po kojoj se dolazi do savršenstva ljubavi. Za to je potrebno da čovjek svoje čuvstvo potpuno odvoji od svjetovnih stvari; Augustin, naime, u X Confess., govoreći Bogu, kaže: „Manje te ljubi onaj tko uz tebe ljubi nešto što ne ljubi radi tebe“. Stoga Augustin i u knjizi octogintatrium quaest. kaže da je „hrana ljubavi umanjivanje požude, a savršenstvo odsutnost svake požude“. A time što čovjek posjeduje svjetovne stvari njegov se duh privlači ljubavi prema njima. Stoga Augustin u poslanici Paulinu i Teraziji kaže da se „zemaljska dobra čvršće ljube kada su stečena nego kada su željena. Naime, zašto je onaj mladić otišao žalostan ako ne zato što je imao veliko bogatstvo? Jedno je, naime, ne htjeti pridružiti sebi ono što nedostaje, a drugo otrgnuti ono što je već priraslo: prvo se odbacuje kao nešto tuđe, a drugo se odsijeca kao udove“. I Krizostom u djelu super Matth. kaže da „pridodavanje bogatstva raspiruje veći plamen i požuda postaje silovitija“. Otuda je prvi temelj stjecanja savršenstva ljubavi dragovoljno siromaštvo, tako da čovjek živi bez vlastite imovine, prema Gospodinovim riječima u Mt 19: „Ako hoćeš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa dođi i slijedi me“.

Odgovor na 1. prigovor: kako Glosa ondje dodaje, „Apostol to nije rekao (naime, da vama ne bude nevolja, to jest siromaštvo) zato što to ne bi bilo bolje, nego se boji za slabe, koje opominje da daju tako da ne trpe oskudicu“. Stoga ni onu drugu Glosu ne treba razumjeti tako da nije dopušteno odbaciti sva vremenita dobra, nego da se to nužno ne zahtijeva. Stoga i Ambrozije u I de Offic. kaže: „Gospodin ne želi“, naime po nužnosti zapovijedi, „da se imetak odjednom razdijeli, nego da se njime upravlja, osim možda kao što je Elizej zaklao svoje volove i od onoga što je imao nahranio siromahe da ga ne bi vezala nikakva kućna briga“.

Odgovor na 2. prigovor: onaj tko sve svoje ostavlja radi Krista ne izlaže se ni duhovnoj ni tjelesnoj opasnosti. Duhovna, naime, opasnost proizlazi iz siromaštva kada ono nije dragovoljno jer čovjek zbog želje za gomilanjem novca, koju trpe oni koji su siromašni protiv svoje volje, upada u mnoge grijehe, prema onome u 1 Tim 6: „Oni koji se žele obogatiti upadaju u napast i u zamku đavlovu“. A tu želju odlažu oni koji slijede dragovoljno siromaštvo, dok ona više vlada u onima koji posjeduju bogatstvo, kako je jasno iz rečenoga. Ni tjelesna opasnost ne prijeti onima koji, s nakanom nasljedovanja Krista, ostavljaju sve svoje, povjeravajući se božanskoj providnosti. Stoga Augustin u knjizi de Serm. Dom. in monte kaže: „Onima koji traže kraljevstvo Božje i njegovu pravednost ne treba biti prisutna briga da će im nedostajati potrebno“.

Odgovor na 3. prigovor: sredina kreposti, prema Filozofu u II. Ethic., određuje se prema ispravnom razumu, a ne prema količini stvari. Stoga sve što se može učiniti prema ispravnom razumu nije poročno zbog velike količine, nego je još kreposnije. A bilo bi mimo ispravnoga razuma kada bi netko sve svoje potrošio na neumjerenost ili bez koristi. No u skladu je s ispravnim razumom da čovjek odbaci bogatstvo kako bi se posvetio motrenju mudrosti, što su, kako se čita, učinili i neki filozofi. Jeronim, naime, u poslanici Paulinu kaže: „Onaj Kratet Tebanac, nekoć veoma bogat čovjek, kada je pošao u Atenu radi bavljenja filozofijom, odbacio je veliku količinu zlata jer nije smatrao da može istodobno posjedovati bogatstvo i kreposti“. Stoga je još više u skladu s ispravnim razumom da čovjek ostavi sve svoje kako bi savršeno slijedio Krista. Stoga Jeronim u poslanici monahu Rustiku kaže: „Gol slijedi gologa Krista“.

Odgovor na 4. prigovor: dvojako je blaženstvo ili sreća: jedno je savršeno, koje očekujemo u budućem životu, a drugo nesavršeno, prema kojemu se za neke kaže da su blaženi u ovom životu. A sreća sadašnjega života dvojaka je: jedna prema djelatnom životu, a druga prema motrilačkom, kako je očito po Filozofu u X. Ethic. Dakle, sreći djelatnoga života, koja se sastoji u izvanjskim djelovanjima, bogatstvo pomaže kao sredstvo jer, kako Filozof kaže u I. Ethic., „mnogo toga činimo preko prijatelja, bogatstva i građanske vlasti kao preko određenih sredstava“. No sreći kontemplativnoga života ono ne pridonosi mnogo, nego je više priječi, utoliko što brigom za sebe priječi mir duha, koji je motritelju najpotrebniji. I to je ono što Filozof kaže u X. Ethic., da je „za djelovanja potrebno mnogo toga, a motritelju ništa takvo“, naime od izvanjskih dobara, „nije nužno za njegovo djelovanje, nego su to zapreke motrenju“. A prema budućemu blaženstvu čovjek se usmjerava po ljubavi. Budući da je dragovoljno siromaštvo djelotvorna vježba za postizanje savršene ljubavi, ono mnogo pridonosi postizanju nebeskoga blaženstva; stoga i Gospodin u Mt 19 kaže: „Idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu“. A posjedovano bogatstvo po sebi je takvo da priječi savršenstvo ljubavi, ponajprije privlačeći duh i rastresajući ga; stoga se u Mt 13 kaže da briga svijeta i zavodljivost bogatstva guše riječ Božju jer, kako kaže Grgur, „dok ne dopuštaju dobroj želji da uđe u srce, kao da zatvaraju pristup životnom dahu“. Stoga je teško očuvati ljubav usred bogatstva. Zato Gospodin u Mt 19 kaže da će „bogataš teško ući u kraljevstvo nebesko“. To treba razumjeti o onome tko stvarno ima bogatstvo; naime, za onoga tko svoje čuvstvo veže uz bogatstvo kaže da je to nemoguće, prema Krizostomovu tumačenju, kada dodaje: „Lakše je devi proći kroz ušice igle nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko“. Stoga se ne kaže naprosto da je bogataš blažen, nego onaj „koji se nađe bez ljage i nije išao za zlatom“. I to zato što je učinio nešto teško; stoga se dodaje: „Tko je taj? I hvalit ćemo ga! Jer učinio je čudesna djela u svojem životu“, naime da, okružen bogatstvom, nije ljubio bogatstvo.

Odgovor na 5. prigovor: biskupski stalež nije usmjeren na stjecanje savršenstva, nego prije na to da čovjek iz savršenstva koje ima upravlja drugima, služeći im ne samo duhovnim nego i vremenitim dobrima. To pripada djelatnom životu, u kojem treba mnogo toga učiniti služeći se bogatstvom kao sredstvom, kako je rečeno. Stoga se od biskupa, koji se obvezuju upravljati Kristovim stadom, ne zahtijeva da budu bez vlastite imovine, kao što se zahtijeva od redovnika, koji se obvezuju na stegu radi stjecanja savršenstva.

Odgovor na 6. prigovor: odricanje od vlastitoga bogatstva odnosi se prema dijeljenju milostinje kao opće prema pojedinačnomu i kao paljenica prema žrtvi. Stoga Grgur u djelu super Ezech. kaže da „oni koji od stvari što ih posjeduju pružaju pomoć potrebitima u dobrima koja čine prinose žrtvu jer nešto žrtvuju Bogu, a nešto zadržavaju za sebe; oni pak koji ništa ne zadržavaju za sebe prinose paljenicu, koja je veća od žrtve“. Stoga i Jeronim u djelu contra Vigilant. kaže: „A što tvrdi da bolje čine oni koji se služe svojim dobrima i malo-pomalo dijele siromasima plodove svojih posjeda, na to im ne odgovaram ja, nego Bog: Ako hoćeš biti savršen“, i tako dalje. A poslije dodaje: „Ono što ti hvališ drugi je i treći stupanj, koji i mi prihvaćamo, samo ako znamo da prvi treba pretpostaviti drugomu i trećemu“. Stoga se, radi pobijanja Vigilancijeve zablude, u knjizi de ecclesiasticis dogmatibus kaže: „Dobro je razborito dijeliti imetak siromasima, a bolje je, s nakanom nasljedovanja Gospodina, sve odjednom darovati i, oslobođen brige, oskudijevati s Kristom“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.