Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 186, a. 2

Jesu li redovnici obvezani na sve savjete

Prigovor 1. Čini se da je svaki redovnik obvezan na sve savjete. Svatko tko se, naime, zavjetuje na neki stalež obvezan je na ono što tom staležu pripada. No svaki se redovnik zavjetuje na stalež savršenstva. Dakle, svaki je redovnik obvezan na sve savjete koji pripadaju staležu savršenstva.

Prigovor 2. Nadalje, Grgur u djelu super Ezech. kaže da „onaj tko napušta sadašnji svijet i čini dobra koja može, kao da je već napustio Egipat, prinosi žrtvu u pustinji“. No napustiti svijet napose pripada redovnicima. Dakle, njima pripada i činiti sva dobra koja mogu. I tako se čini da je svaki od njih obvezan ispuniti sve savjete.

Prigovor 3. Nadalje, ako se za stalež savršenstva ne zahtijeva da čovjek ispuni sve savjete, čini se dovoljnim da ispuni neke savjete. No to je netočno jer mnogi koji žive svjetovnim životom ispunjavaju neke savjete, kako je očito kod onih koji obdržavaju uzdržljivost. Dakle, čini se da je svaki redovnik, koji je u staležu savršenstva, obvezan na sve što pripada savršenstvu. A takvi su svi savjeti.

Naprotiv, čovjek nije obvezan na ono što nadilazi dužnost osim po vlastitom obvezivanju. No svaki se redovnik obvezuje na nešto određeno, neki na ovo, neki na ono. Dakle, nisu svi obvezani na sve.

Odgovaram: nešto pripada savršenstvu na tri načina. Na jedan način, bitno. I tako, kako je gore rečeno, savršenstvu pripada savršeno obdržavanje zapovijedi ljubavi. Na drugi način nešto pripada savršenstvu kao posljedica, kao ono što proizlazi iz savršenstva ljubavi, primjerice da čovjek blagoslivlja onoga tko ga proklinje i čini drugo slično; premda je to zapovjeđeno prema pripravnosti duha, tako da se, naime, izvrši kada potreba zahtijeva, ipak iz preobilja ljubavi proizlazi da se takvo što katkada izvršava i kada nema potrebe. Na treći način nešto pripada savršenstvu kao sredstvo i priprava, kao siromaštvo, uzdržljivost, odricanje i drugo slično. A rečeno je da je samo savršenstvo ljubavi svrha redovničkoga staleža, dok je redovnički stalež stanovita stega ili vježba za postizanje savršenstva. Njemu neki nastoje prispjeti različitim vježbama, kao što se i liječnik radi liječenja može služiti različitim lijekovima. A očito je da onomu tko djeluje radi svrhe ne pripada nužno da je svrhu već postigao, nego se zahtijeva da nekim putem teži svrsi. Stoga onaj tko prihvaća redovnički stalež nije obvezan imati savršenu ljubav, nego je obvezan tomu težiti i ulagati trud da ima savršenu ljubav. Iz istoga razloga nije obvezan izvršavati ono što proizlazi iz savršenstva ljubavi, ali je obvezan težiti izvršavanju toga. Protiv toga postupa onaj tko prezire. Stoga ne griješi ako to propusti, nego ako to prezire. Jednako tako nije obvezan na sve vježbe kojima se dolazi do savršenstva, nego na one koje su mu određeno propisane prema pravilu na koje se zavjetovao.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko prelazi u redovnički život ne ispovijeda da je savršen, nego ispovijeda da će ulagati trud u postizanje savršenstva, kao što i onaj tko ulazi u školu ne ispovijeda da je učen, nego da će se truditi steći znanje. Stoga, kako Augustin kaže u VIII de Civ. Dei, Pitagora se nije htio nazvati mudracem, nego ljubiteljem mudrosti. Stoga redovnik ne krši svoje zavjetovanje ako nije savršen, nego samo ako prezire težnju prema savršenstvu.

Odgovor na 2. prigovor: kao što su svi dužni ljubiti Boga svim srcem, a ipak postoji stanovita cjelovitost savršenstva koja se ne može propustiti bez grijeha i druga koja se propušta bez grijeha, samo ako nema prezira, kako je gore rečeno, tako su i svi, i redovnici i svjetovni ljudi, na neki način dužni činiti svako dobro koje mogu; svima se, naime, zajednički kaže u Prop 9: „Što god tvoja ruka može, ustrajno čini“; ipak postoji način ispunjavanja te zapovijedi kojim se izbjegava grijeh, naime ako čovjek čini što može prema onome što zahtijeva njegov stalež, samo ako nema prezira prema činjenju boljega, kojim duh otvrdnjuje protiv duhovnoga napretka.

Odgovor na 3. prigovor: postoje određeni savjeti čije bi propuštanje sav čovjekov život uplelo u svjetovne poslove, primjerice ako bi čovjek imao vlastitu imovinu ili se služio brakom ili činio nešto drugo takvo što se odnosi na bitne redovničke zavjete. Stoga su redovnici obvezani obdržavati sve takve savjete. Postoje pak određeni savjeti o pojedinim boljim činima, koji se mogu propustiti a da se čovjekov život ne uplete u svjetovna djelovanja. Stoga nije potrebno da redovnici budu obvezani na sve takve savjete.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.