II-II, q. 185, a. 8
Jesu li redovnici koji su uzdignuti na biskupstvo obvezani na obdržavanje pravila
Prigovor 1. Čini se da redovnici koji se promiču za biskupe nisu obvezani na obdržavanje pravila. Kaže se, naime, u XVIII, pit. I da „kanonski izbor oslobađa monaha od jarma pravila monaškoga zavjetovanja, a sveto ređenje od monaha čini biskupa“. No obdržavanje pravila pripada jarmu pravila. Dakle, redovnici koji se uzimaju za biskupe nisu obvezani na obdržavanje pravila.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da onaj koji se uzdiže s nižega na viši stupanj nije obvezan na ono što pripada nižemu stupnju, kao što je gore rečeno da redovnik nije obvezan obdržavati zavjete koje je položio u svijetu. No redovnik koji se uzima za biskupa uzdiže se na nešto više, kako je gore utvrđeno. Dakle, čini se da biskup nije obvezan na ono što je bio dužan obdržavati u redovničkom staležu.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da su redovnici ponajviše obvezani na poslušnost i na život bez vlastite imovine. No redovnici koji se uzimaju za biskupe nisu dužni slušati poglavare svojih redovničkih zajednica jer su viši od njih. A čini se da nisu obvezani ni na siromaštvo jer, kako se kaže u gore navedenoj odredbi, „onaj od kojega sveto ređenje čini biskupa, a bio je monah, neka kao zakoniti nasljednik ima vlast po pravu zahtijevati za sebe očinsku baštinu“. Katkada im se dopušta i sastavljati oporuke. Dakle, još su manje obvezani na ostalo obdržavanje pravila.
Naprotiv, u djelu Decreta, XVI, pit. I, kaže se: „O monasima koji, nakon dugoga boravka u samostanima, poslije dospiju do kleričkih redova, određujemo da ne smiju odstupiti od prijašnje odluke“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, redovnički stalež pripada savršenstvu kao stanoviti put težnje prema savršenstvu, a biskupski stalež pripada savršenstvu kao stanovita učiteljska služba savršenstva. Stoga se redovnički stalež odnosi prema biskupskomu kao učenje prema učiteljskoj službi i priprava prema savršenstvu. A priprava se dolaskom savršenstva ne dokida, osim možda u onome u čemu se protivi savršenstvu; u onome pak što odgovara savršenstvu još se više učvršćuje. Kao što učeniku, kada dođe do učiteljske službe, ne dolikuje da bude slušatelj, ali mu dolikuje da čita i razmatra, čak i više nego prije. Tako, dakle, treba reći da, ako u obdržavanju pravila postoji nešto što ne priječi biskupsku službu, nego više pridonosi očuvanju savršenstva, kao što su uzdržljivost, siromaštvo i drugo slično, redovnik na to ostaje obvezan i kada postane biskup; a posljedično i na nošenje odijela svojega reda, koje je znak te obveze. Ako pak u obdržavanju pravila postoji nešto što se protivi biskupskoj službi, kao što su samoća, šutnja i određena stroga uzdržavanja ili bdjenja, zbog kojih bi tjelesno postao nesposoban vršiti biskupsku službu, nije dužan to obdržavati. U ostalome se ipak može služiti oprostom, prema onome što zahtijeva potreba osobe ili službe ili prilike ljudi s kojima živi, na način na koji i poglavari redovničkih zajednica u takvim stvarima sebi daju oprost.
Odgovor na 1. prigovor: onaj koji od monaha postaje biskup oslobađa se jarma monaškoga zavjetovanja ne u svemu, nego u onome što se protivi biskupskoj službi, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: zavjeti svjetovnoga života odnose se prema redovničkim zavjetima kao pojedinačno prema općemu, kako je gore utvrđeno. No redovnički se zavjeti odnose prema biskupskom dostojanstvu kao priprava prema savršenstvu. A pojedinačno postaje suvišno kada se ima opće, ali priprava ostaje potrebna i nakon postizanja savršenstva.
Odgovor na 3. prigovor: akcidentalno je to što biskupi redovnici nisu dužni slušati poglavare svojih redovničkih zajednica jer su im prestali biti podložni, kao i sami poglavari redovničkih zajednica. Ipak, obveza zavjeta još ostaje na snazi, tako da bi, naime, bili dužni slušati ako bi im netko zakonito bio postavljen za poglavara, utoliko što su dužni slušati odredbe pravila na spomenuti način i svoje poglavare ako ih imaju. Vlastitu imovinu pak nipošto ne mogu imati. Naime, očinsku baštinu ne zahtijevaju kao vlastitu, nego kao ono što pripada Crkvi. Stoga se ondje dodaje da, „nakon što je zaređen za biskupa, ono što je mogao steći preda oltaru za koji je posvećen“. Oporuku pak nipošto ne može sastaviti jer mu je povjereno samo upravljanje crkvenim dobrima, koje prestaje smrću, od koje oporuka počinje vrijediti, kako Apostol kaže u Heb 9. Ako ipak po papinu dopuštenju sastavi oporuku, ne smatra se da oporučno raspolaže vlastitom imovinom, nego se smatra da je apostolskom ovlašću proširena vlast njegova upravljanja, tako da njegove upravne odluke mogu vrijediti i nakon smrti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.