II-II, q. 185, a. 7
Griješi li smrtno ako crkvena dobra ne dijeli siromasima
Prigovor 1. Čini se da biskupi smrtno griješe ako crkvena dobra kojima upravljaju ne dijele siromasima. Ambrozije, naime, tumačeći ono u Lk 12, kaže: „Nekomu bogatašu zemlja obilno urodi; neka nitko ne naziva svojim ono što je zajedničko; ono što je više nego što je dovoljno za uzdržavanje stečeno je nasilno“. A poslije dodaje: „Nije manji zločin uzeti onomu tko ima nego uskratiti potrebitima kada možeš i obiluješ“. No nasilno uzeti tuđe smrtni je grijeh. Dakle, biskupi smrtno griješe ako ono što im preostaje ne dijele siromasima.
Prigovor 2. Nadalje, uz ono u Iz 3: Ono što je oteto siromasima u vašoj je kući, Jeronimova Glosa kaže da crkvena dobra pripadaju siromasima. No svatko tko ono što pripada drugomu zadržava za sebe ili daje drugima smrtno griješi i obvezan je na povrat. Dakle, ako biskupi crkvena dobra koja im preostaju zadržavaju za sebe ili ih dijele rođacima ili prijateljima, čini se da su obvezani na povrat.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek mnogo više smije od crkvenih dobara uzeti ono što mu je potrebno nego gomilati suvišno. No Jeronim u poslanici papi Damazu kaže: „Dolikuje da se crkvenim prihodima uzdržavaju oni klerici kojima nitko od roditelja i rođaka ne pomaže; a oni koji se mogu uzdržavati dobrima i imetkom roditelja, ako uzimaju ono što pripada siromasima, čine svetogrđe“. Stoga i Apostol kaže u 1 Tim 5: „Ako koji vjernik ima udovice, neka im pomaže i neka se ne opterećuje Crkva, da može pomoći onima koje su doista udovice“. Dakle, još više biskupi smrtno griješe ako ono što im od crkvenih dobara preostaje ne dijele siromasima.
Naprotiv, mnogi biskupi ono što preostaje ne dijele siromasima, nego, čini se, pohvalno troše na povećanje prihoda Crkve.
Odgovaram: drukčije treba govoriti o vlastitim dobrima, koja biskupi mogu posjedovati, a drukčije o crkvenim dobrima. Naime, nad vlastitim dobrima imaju pravo vlasništvo. Stoga po samoj naravi tih stvari nisu obvezani dati ih drugima, nego ih mogu zadržati za sebe ili po vlastitoj volji darovati drugima. Ipak, mogu griješiti u raspolaganju njima zbog neuređenosti čuvstva, po kojoj se događa da sebi dodjeljuju više nego što treba, ili pak ne pomažu drugima onako kako zahtijeva dužnost ljubavi. Ipak, nisu obvezani na povrat jer su te stvari u njihovu vlasništvu. No crkvenih su dobara djelitelji ili upravitelji; Augustin, naime, u poslanici Bonifaciju kaže: „Ako posjedujemo vlastitu imovinu koja nam je dovoljna, ona dobra nisu naša, nego pripadaju onima za koje skrbimo; nemojmo sebi na osudiv način prisvajati vlasništvo“. A od upravitelja se zahtijeva savjesnost, prema onome u 1 Kor 4: „Od upravitelja se nadalje traži da se nađe vjeran“. Crkvena pak dobra treba trošiti ne samo za potrebe siromaha nego i za božansko štovanje i potrebe službenika. Stoga se u XII, pit. II, kaže: „Od prihoda Crkve ili prinosa vjernika neka se biskupu dodijeli samo jedan dio; dvama dijelovima namijenjenima crkvenim građevinama i dijeljenju siromasima neka upravlja prezbiter, pod prijetnjom gubitka svojega reda; posljednji neka se podijeli klericima prema zaslugama svakoga pojedinog“. Ako su, dakle, dobra koja trebaju pripasti biskupovoj uporabi odijeljena od onih koja treba dodijeliti siromasima, službenicima i crkvenomu štovanju, a biskup za sebe zadrži nešto od onoga što treba podijeliti siromasima ili potrošiti za potrebe službenika ili za božansko štovanje, nema dvojbe da postupa protiv vjernosti u upravljanju, da smrtno griješi i da je obvezan na povrat. A za ono što je posebno određeno za njegovu uporabu, čini se, vrijedi isto što i za vlastita dobra, naime da zbog neumjerenoga čuvstva i uporabe griješi ako neumjereno zadržava za sebe i ne pomaže drugima onako kako zahtijeva dužnost ljubavi. Ako pak spomenuta dobra nisu odijeljena, njihova se raspodjela povjerava njegovoj savjesnosti. I ako u nečemu malo uskrati ili prekorači mjeru, to se može dogoditi bez povrede savjesnosti jer čovjek u takvim stvarima ne može posve točno odrediti što treba učiniti. No ako je prekoračenje veliko, ne može ostati skriveno, pa se stoga čini protivnim savjesnosti. Stoga nije bez smrtnoga grijeha; kaže se, naime, u Mt 24 da, ako zli sluga kaže u svojem srcu: Moj gospodar kasni s dolaskom, što pripada preziru Božjega suda; i počne tući svoje susluge, što pripada oholosti; te jesti i piti s pijanicama, što pripada raskalašenosti, doći će gospodar toga sluge u dan kada se ne nada i odijelit će ga, naime od zajednice dobrih, te mu dodijeliti dio s licemjerima, naime u paklu.
Odgovor na 1. prigovor: one Ambrozijeve riječi ne treba primijeniti samo na upravljanje crkvenim dobrima nego i bilo kojim dobrima iz kojih je čovjek po dužnosti ljubavi obvezan pomoći onima koji trpe oskudicu. Ipak, ne može se odrediti kada postoji ona potreba koja obvezuje pod smrtnim grijehom, kao ni ostale pojedinosti koje se razmatraju u ljudskim činima. Njihovo se određivanje, naime, prepušta ljudskoj razboritosti.
Odgovor na 2. prigovor: dobra Crkava ne treba trošiti samo za potrebe siromaha nego i za druge svrhe, kako je rečeno. Stoga, ako netko od onoga što je određeno za uporabu biskupa ili nekoga klerika želi sebi uskratiti i dati rođacima ili drugima, ne griješi, samo ako to čini umjereno, to jest da ne oskudijevaju, a ne da se time obogate. Stoga Ambrozije kaže u knjizi de Offic.: „Treba odobriti darežljivost, tako da ne prezireš svoje krvne srodnike ako znaš da oskudijevaju, ali ne tako da se oni žele obogatiti od onoga što možeš dati siromasima“.
Odgovor na 3. prigovor: ne treba sva dobra Crkava podijeliti siromasima, osim možda u krajnjoj nuždi, u kojoj se radi otkupa zarobljenika i drugih potreba siromaha prodaje i posuđe posvećeno božanskom štovanju, kako kaže Ambrozije. I u takvoj bi nuždi klerik griješio kada bi htio živjeti od crkvenih dobara ako bi imao nasljednu imovinu od koje može živjeti.
Odgovor na 4. prigovor: dobra Crkava trebaju služiti potrebama siromaha. Stoga, ako netko, kada ne postoji neposredna potreba da se pomogne siromasima, od viška crkvenih prihoda kupuje posjede ili ga pohranjuje u riznicu za buduću korist Crkve i potrebe siromaha, čini pohvalno. Ako pak postoji neposredna potreba dijeljenja siromasima, suvišna je i neuređena briga čuvati za budućnost, što Gospodin zabranjuje u Mt 6 govoreći: Ne budite zabrinuti za sutra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.