Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 185, a. 4

Može li biskup prijeći u redovnički život

Prigovor 1. Čini se da biskup ne može dopušteno napustiti biskupsku skrb kako bi prešao u redovnički život. Nikomu, naime, nije dopušteno prijeći iz savršenijega staleža u manje savršen jer je to osvrtanje natrag, što je vrijedno osude prema Gospodinovoj izreci u Lk 9: „Nitko tko stavi ruku na plug i osvrće se natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“. No biskupski je stalež savršeniji od redovničkoga, kako je gore utvrđeno. Dakle, kao što nije dopušteno iz redovničkoga staleža vratiti se u svijet, tako nije dopušteno iz biskupskoga staleža prijeći u redovnički život.

Prigovor 2. Nadalje, red milosti prikladnije je uređen od reda naravi. No prema naravi isto se ne kreće prema suprotnostima; primjerice, ako se kamen po naravi kreće prema dolje, ne može se po naravi odozdo vratiti prema gore. A prema redu milosti dopušteno je prijeći iz redovničkoga staleža u biskupski. Dakle, nije dopušteno obratno iz biskupskoga staleža vratiti se u redovnički.

Prigovor 3. Nadalje, ništa u djelima milosti ne smije ostati besposleno. No onaj tko je jednom posvećen za biskupa trajno zadržava duhovnu vlast podjeljivanja redova i vršenja drugih takvih čina koji pripadaju biskupskoj službi; čini se da ta vlast ostaje besposlena u onome tko napusti biskupsku skrb. Dakle, čini se da biskup ne može napustiti biskupsku skrb i prijeći u redovnički život.

Naprotiv, nikoga se ne prisiljava na ono što je po sebi nedopušteno. No oni koji traže odstupanje od biskupske skrbi prisiljavaju se odstupiti, kako je očito u Extra, de Renunt., poglavlju quidam. Dakle, čini se da napuštanje biskupske skrbi nije nedopušteno.

Odgovaram: savršenstvo biskupskoga staleža sastoji se u tome da se čovjek iz ljubavi prema Bogu obveže posvetiti spasenju bližnjih. Stoga je obvezan zadržati pastirsku skrb dokle god može pridonositi spasenju povjerenih mu podložnika. Tu skrb ne smije zanemariti ni radi mira motrenja Boga, budući da je Apostol zbog potrebe podložnika strpljivo podnosio čak i odgodu motrenja budućega života, prema onome u Fil 1: „Evo, ne znam što bih izabrao. Pritiješnjen sam, naime, između dvoga: želim otići i biti s Kristom, što je mnogo bolje; ali ostati u tijelu potrebnije je radi vas. I uvjeren u to, znam da ću ostati“. Ne smije je zanemariti ni radi izbjegavanja bilo kakvih protivština ili stjecanja dobitaka jer, kako se kaže u Iv 10, „dobri pastir polaže svoj život za svoje ovce“. Ipak, katkada se događa da je biskup na različite načine spriječen skrbiti za spasenje podložnika. Katkada zbog vlastitoga nedostatka, bilo savjesti, kao kada je ubojica ili simonist; bilo tijela, primjerice ako je star ili bolestan; bilo znanja dostatnoga za skrb upravljanja; bilo nepravilnosti, primjerice ako je dvaput ženjen. Katkada pak zbog nedostatka podložnika, kod kojih ne može ništa postići. Stoga Grgur kaže u II Dialog.: „Zle treba mirno podnositi ondje gdje se nalaze neki dobri kojima se pomaže. A gdje posve izostaje plod među dobrima, trud oko zlih katkada postaje uzaludan. Stoga se u duhu savršenih često događa da, kada razmotre kako je njihov trud bez ploda, prelaze na drugo mjesto radi plodonosnoga truda“. Katkada pak to proizlazi sa strane drugih, primjerice kada zbog nečijega poglavarstva nastane teška sablazan. Naime, kako Apostol kaže u 1 Kor 8, „ako jelo sablažnjava mojega brata, neću jesti mesa dovijeka“. Samo ako sablazan ne proizlazi iz zlobe nekih koji žele pogaziti vjeru ili pravednost Crkve. Zbog takve sablazni, naime, ne treba napustiti pastirsku skrb, prema onome u Mt 15: Pustite ih, naime one koji su se sablažnjavali istinom Kristova nauka, slijepi su vođe slijepaca. Ipak, kao što čovjek skrb upravljanja preuzima po imenovanju višega prelata, tako treba i njegovom ovlašću, zbog navedenih razloga, napustiti preuzetu skrb. Stoga Inocent III. u Extra, de Renunt., kaže: „Ako imaš krila kojima nastojiš odletjeti u samoću, ipak su ona tako sputana svezama zapovijedi da bez našega dopuštenja nemaš slobodu leta“. Naime, samo papa smije dati oprost od trajnoga zavjeta kojim se netko, prihvaćajući biskupstvo, obvezao na skrb za podložnike.

Odgovor na 1. prigovor: savršenstvo redovnika i biskupa utvrđuje se prema različitim osnovama. Naime, savršenstvu redovničkoga života pripada nastojanje koje čovjek ulaže u vlastito spasenje. A savršenstvu biskupskoga staleža pripada ulagati trud u spasenje bližnjih. Stoga, dokle god može biti koristan za spasenje bližnjih, nazadovao bi kada bi htio prijeći u redovnički stalež da se posveti samo vlastitomu spasenju, nakon što se obvezao skrbiti ne samo za svoje spasenje nego i za spasenje drugih. Stoga Inocent III. u spomenutom dekretalu kaže da se „lakše dopušta da monah uzađe na biskupstvo nego da biskup siđe u monaštvo; ali ako ne može skrbiti za spasenje drugih, prikladno je da se posveti vlastitomu spasenju“.

Odgovor na 2. prigovor: ni zbog kakve zapreke čovjek ne smije zanemariti nastojanje oko vlastitoga spasenja, koje pripada redovničkom staležu. No može postojati neka zapreka skrbi za tuđe spasenje. Stoga monah može biti uzet u biskupski stalež, u kojem također može skrbiti za svoje spasenje. I biskup može, ako nastupi zapreka skrbi za tuđe spasenje, prijeći u redovnički život. A kada zapreka prestane, može ponovno biti uzet za biskupa, primjerice nakon popravljanja podložnika, smirivanja sablazni, izlječenja bolesti ili uklanjanja neznanja dostatnom poukom. Ili također, ako je promaknut simonijom bez svojega znanja te, napustivši biskupstvo, prijeđe u redovnički život, moći će ponovno biti promaknut na drugo biskupstvo. Ako je pak netko zbog krivnje svrgnut s biskupstva i zatvoren u samostan radi vršenja pokore, ne može ponovno biti pozvan na biskupstvo. Stoga se u VII, pit. I, kaže: „Sveta sinoda zapovijeda da se nitko tko je s biskupskoga dostojanstva sišao u monaški život i na mjesto pokore nipošto ne uzdigne ponovno na biskupstvo“.

Odgovor na 3. prigovor: i u naravnim stvarima zbog nastale zapreke mogućnost ostaje bez čina, kao što zbog bolesti oka prestaje čin gledanja. Stoga nije neprikladno ni da zbog nastale izvanjske zapreke biskupska vlast ostane bez čina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.