Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 184, a. 8

O usporedbi redovnika sa župnicima i arhiđakonima

Prigovor 1. Čini se da su i prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni većega savršenstva od redovnika. Krizostom, naime, kaže u svojem dijalogu: „Ako mi dovedeš nekoga monaha kakav je bio, da se poslužim preuveličavanjem, Ilija, ipak ga ne treba uspoređivati s onim koji, povjeren ljudima i prisiljen nositi grijehe mnogih, ostaje nepokolebljiv i snažan“. I malo poslije kaže: „Kada bi mi netko dao da izaberem gdje bih radije bio Bogu ugodan, u svećeničkoj službi ili u samoći monaha, bez usporedbe bih izabrao ono što sam prvo rekao“. A u istoj knjizi kaže: „Ako netko trud onoga načina života, naime monaškoga, usporedi s dobro obavljanom svećeničkom službom, ustanovit će da se toliko razlikuju koliko se razlikuju običan građanin i kralj“. Dakle, čini se da su svećenici kojima je povjerena skrb za duše savršeniji od redovnika.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin u poslanici Valeriju kaže: „Neka tvoja pobožna razboritost promisli kako u ovom životu, osobito u ovo vrijeme, nema ničega težeg, napornijeg i opasnijeg od službe biskupa, prezbitera ili đakona, ali pred Bogom nema ničega blaženijeg ako se vojuje onako kako naš Vojskovođa zapovijeda“. Dakle, redovnici nisu savršeniji od prezbitera ili đakona.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin u poslanici ad Aurelium kaže: „Veoma je žalosno ako monahe uzdižemo do tako pogubne oholosti i smatramo klerike dostojnima tako teške uvrede“, naime da se kaže kako je loš monah dobar klerik, „kada katkada i dobar monah jedva postaje dobar klerik“. A malo prije kaže da slugama Božjim, to jest monasima, ne treba otvarati put da misle kako će lakše biti izabrani za nešto bolje, naime za klerički stalež, ako postanu lošiji, naime napustivši monaštvo. Dakle, čini se da su oni koji su u kleričkom staležu savršeniji od redovnika.

Prigovor 4. Nadalje, nije dopušteno prijeći iz višega staleža u niži. No iz monaškoga staleža dopušteno je prijeći u službu prezbitera kojemu je povjerena skrb, kako je očito u XVI, pit. I, iz odredbe pape Gelazija, koji kaže: „Ako postoji monah za kojega se prosudi da je zaslugom časna života dostojan svećeništva te opat pod čijom vlašću služi Kristu Kralju zatraži da postane prezbiter, biskup ga treba izabrati i zarediti na mjestu koje prosudi prikladnim“. A Jeronim kaže monahu Rustiku: „Tako živi u samostanu da zaslužiš biti klerik“. Dakle, prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni savršeniji su od redovnika.

Prigovor 5. Nadalje, biskupi su u savršenijem staležu od redovnika, kako je jasno iz gore rečenoga. No prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni, time što imaju skrb za duše, sličniji su biskupima nego redovnici. Dakle, većega su savršenstva.

Prigovor 6. „Nadalje, krepost se odnosi na teško i dobro“, kako se kaže u II. Ethic. No teže je dobro živjeti u službi prezbitera kojemu je povjerena dušobrižnička služba ili arhiđakona nego u redovničkom staležu. Dakle, prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba ili arhiđakoni imaju savršeniju krepost od redovnika.

Naprotiv, u XIX, pit. II, poglavlju duae, kaže se: „Ako netko u svojoj crkvi pod biskupom upravlja pukom i živi svjetovnim životom te, nadahnut Duhom Svetim, poželi postići spasenje u nekom samostanu ili zajednici regularnih kanonika, budući da ga vodi privatni zakon, nijedan razlog ne zahtijeva da bude vezan javnim“. No zakon Duha Svetoga, koji se ondje naziva privatnim zakonom, čovjeka vodi samo prema nečemu savršenijem. Dakle, čini se da su redovnici savršeniji od arhiđakona ili prezbitera kojima je povjerena dušobrižnička služba.

Odgovaram: uspoređivanje prema izvrsnosti nema mjesta među nekima s obzirom na ono u čemu se podudaraju, nego s obzirom na ono u čemu se razlikuju. A kod prezbitera kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakona treba razmotriti troje, naime stalež, red i službu. Staležu pripada to što su svjetovni klerici; redu to što su svećenici ili đakoni; službi to što im je povjerena skrb za duše. Ako, dakle, s druge strane postavimo nekoga tko je po staležu redovnik, po redu đakon ili svećenik, a po službi ima skrb za duše, kao što je imaju mnogi monasi i regularni kanonici, on će u prvome biti izvrsniji, a u ostalome jednak. Ako se pak drugi od prvoga razlikuje staležom i službom, a podudara redom, kao što su redovnici svećenici i đakoni kojima nije povjerena skrb za duše, očito je da će drugi od prvoga biti izvrsniji po staležu, niži po službi, a jednak po redu. Treba, dakle, razmotriti koja je prednost veća, staleža ili službe. U vezi s tim, čini se, treba uzeti u obzir dvoje, naime dobrotu i teškoću. Ako se, dakle, usporedba čini prema dobroti, tada se redovnički stalež pretpostavlja službi prezbitera kojemu je povjerena dušobrižnička služba ili arhiđakona jer redovnik obvezuje sav svoj život na težnju za savršenstvom; a prezbiter kojemu je povjerena dušobrižnička služba ili arhiđakon ne obvezuje sav svoj život na skrb za duše, kao biskup; niti mu pripada poglavita skrb za podložnike, kao biskupima, nego se njihovoj službi povjeravaju određene pojedinosti povezane sa skrbi za duše, kako je jasno iz rečenoga. Stoga je odnos redovničkoga staleža prema njihovoj službi kao odnos općega prema pojedinačnomu i kao odnos žrtve paljenice prema žrtvi koja je manja od paljenice, kako je očito po Grguru u djelu super Ezech. Stoga se i u XIX, pit. I, kaže: „Klericima koji žele prigrliti monaški način života, jer žele slijediti bolji život, biskup treba omogućiti slobodan ulazak u samostane“. No tu usporedbu treba razumjeti prema vrsti djela. Naime, prema ljubavi onoga koji djeluje katkada se događa da je djelo koje je po svojoj vrsti manje zaslužnije ako se čini iz veće ljubavi. Ako se pak uzme u obzir teškoća dobroga življenja u redovništvu i u službi onoga komu je povjerena skrb za duše, tada je teže dobro živjeti uz skrb za duše zbog izvanjskih opasnosti, premda je redovnički život teži prema samoj vrsti djela zbog strogosti obdržavanja pravila. Ako pak redovnik nema ni reda, kako je očito kod braće laika u redovničkim zajednicama, tada je očito da red ima prednost s obzirom na dostojanstvo jer se svetim redom čovjek određuje za najdostojnije službe, kojima se služi samomu Kristu u oltarskom sakramentu, za što se zahtijeva veća unutarnja svetost nego što je zahtijeva i redovnički stalež; jer, kako Dionizije kaže u VI. poglavlju Eccles. Hier., „monaški red treba slijediti svećeničke redove i nasljedujući ih uzlaziti prema božanskomu“. Stoga, uz ostale jednake okolnosti, teže griješi klerik postavljen u svete redove ako učini nešto protivno svetosti nego redovnik koji nema svetoga reda, premda je redovnik laik obvezan na obdržavanje pravila na koje oni koji su u svetim redovima nisu obvezani.

Odgovor na 1. prigovor: na one Krizostomove navode moglo bi se ukratko odgovoriti da ne govori o svećeniku nižega reda kojemu je povjerena dušobrižnička služba, nego o biskupu, koji se naziva vrhovnim svećenikom. I to odgovara nakani one knjige, u kojoj tješi sebe i Bazilija zbog toga što su bili izabrani za biskupe. No ostavivši to po strani, treba reći da govori s obzirom na teškoću. Prethodno, naime, kaže: „Kada se kormilar nađe usred valova i uspije izbaviti lađu iz oluje, tada s pravom od svih zaslužuje svjedočanstvo da je savršen kormilar“. A potom zaključuje ono što je gore navedeno o monahu, kojega ne treba uspoređivati s onim tko, povjeren ljudima, ostaje nepokolebljiv, te dodaje razlog: jer je upravljao samim sobom u oluji jednako kao i u tišini. Iz toga se ne može pokazati ništa drugo osim da je stanje onoga komu je povjerena skrb za duše opasnije od monaškoga; a sačuvati se nevinim u većoj opasnosti pokazatelj je veće kreposti. No i to pripada veličini kreposti da čovjek izbjegne opasnosti ulaskom u redovnički život. Stoga ne kaže da bi radije bio u svećeničkoj službi nego u samoći monaha, nego da bi radije bio Bogu ugodan u ovoj nego u onoj jer je to dokaz veće kreposti.

Odgovor na 2. prigovor: i onaj Augustinov navod očito govori s obzirom na teškoću, koja pokazuje veličinu kreposti u onima koji dobro žive, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: Augustin ondje uspoređuje monahe s klericima s obzirom na razliku reda, a ne s obzirom na razliku između redovničkoga i svjetovnoga života.

Odgovor na 4. prigovor: oni koji se iz redovničkoga staleža uzimaju za skrb za duše, a već su bili postavljeni u svete redove, stječu nešto što prije nisu imali, naime službu skrbi, ali ne napuštaju ono što su prije imali, naime redovnički stalež; kaže se, naime, u djelu Decreta, XVI causa, pit. I: „O monasima koji, nakon dugoga boravka u samostanima, poslije dospiju do kleričkih redova, određujemo da ne smiju odstupiti od prijašnje odluke“. No prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba ili arhiđakoni, kada ulaze u redovnički život, napuštaju skrb da bi stekli savršenstvo staleža. Stoga se samim time pokazuje izvrsnost redovničkoga života. A time što se redovnici laici primaju u klerički stalež i svete redove očito se promiču na bolje, kako je gore rečeno. I to se pokazuje iz samoga načina govora kada Jeronim kaže: „Tako živi u samostanu da zaslužiš biti klerik“.

Odgovor na 5. prigovor: prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni u nečemu su sličniji biskupima nego redovnici, naime s obzirom na skrb za duše, koju imaju drugotno. No s obzirom na trajnu obvezu, koja je potrebna za stalež savršenstva, redovnici su sličniji biskupu, kako je jasno iz gore rečenoga.

Odgovor na 6. prigovor: teškoća koja proizlazi iz zahtjevnosti djela pridonosi savršenstvu kreposti. A teškoća koja proizlazi iz izvanjskih zapreka katkada umanjuje savršenstvo kreposti, primjerice kada netko ne ljubi krepost toliko da bi htio izbjeći zapreke kreposti, prema onoj Apostolovoj u 1 Kor 9: „Svaki koji se natječe u borilištu uzdržava se od svega“. Katkada je pak znak savršenstva kreposti, primjerice kada čovjek neočekivano ili iz nužnoga razloga naiđe na zapreke kreposti, zbog kojih ipak ne odstupa od kreposti. A u redovničkom staležu veća je teškoća zbog zahtjevnosti djela, dok je kod onih koji na bilo koji način žive u svijetu veća teškoća zbog zapreka kreposti, koje su redovnici razborito izbjegli.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.