II-II, q. 184, a. 6
Jesu li svi prelati u staležu savršenstva
Prigovor 1. Čini se da su svi crkveni prelati u staležu savršenstva. Jeronim, naime, kaže u djelu super Epist. ad Tit.: Nekoć je prezbiter bio isto što i biskup, a poslije dodaje: „Kao što, dakle, prezbiteri znaju da su po običaju Crkve podložni onomu koji im je postavljen za poglavara, tako neka biskupi znaju da su viši od prezbitera više po običaju nego po istini Gospodinove uredbe te da Crkvom trebaju upravljati zajednički“. No biskupi su u staležu savršenstva. Dakle, i prezbiteri kojima je povjerena skrb za duše.
Prigovor 2. Nadalje, kao što biskupi primaju skrb za duše uz posvećenje, tako i prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba, a također i arhiđakoni, o kojima uz ono u Dj 6: Razmotrite, braćo, sedmoricu muževa na dobru glasu i tako dalje, Glosa kaže: „Ovdje su apostoli odlučivali da se po Crkvi postavi sedam đakona, koji bi bili višega stupnja i poput stupova najbliži žrtveniku“. Dakle, čini se da su i oni u staležu savršenstva.
Prigovor 3. Nadalje, kao što su biskupi obvezani položiti svoj život za svoje ovce, tako su i prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni. No to pripada savršenstvu ljubavi, kako je rečeno. Dakle, čini se da su i prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni u staležu savršenstva.
Naprotiv, Dionizije u V. poglavlju Eccles. Hier. kaže: „Red biskupa dovršava i usavršava; red svećenika prosvjetljuje i rasvjetljuje; a red poslužitelja čisti i razlučuje“. Iz toga je očito da se savršenstvo pripisuje samo biskupima.
Odgovaram: kod prezbitera i đakona kojima je povjerena skrb za duše može se razmotriti dvoje, naime red i skrb. A sâm je red usmjeren na određeni čin u božanskim službama; stoga je gore rečeno da je razlikovanje redova obuhvaćeno razlikovanjem službi. Stoga oni koji primaju sveti red primaju vlast obavljanja određenih svetih čina, ali se samim time ne obvezuju na ono što pripada savršenstvu, osim utoliko što se u Zapadnoj Crkvi pri primanju svetoga reda polaže zavjet uzdržljivosti, što je jedno od onoga što pripada savršenstvu, kako će se dolje reći. Stoga je očito da se čovjek time što prima sveti red ne postavlja naprosto u stalež savršenstva, premda se unutarnje savršenstvo zahtijeva da bi čovjek dostojno vršio takve čine. Jednako tako ni s obzirom na skrb koju preuzimaju nisu postavljeni u stalež savršenstva. Naime, samim se time ne obvezuju svezom trajnoga zavjeta da zadrže skrb za duše, nego je mogu napustiti, bilo prelaskom u redovnički život, čak i bez biskupova dopuštenja, kako stoji u djelu Decreta, XIX Caus., pit. II; a također netko, uz biskupovo dopuštenje, može napustiti arhiđakonat ili župu i primiti jednostavnu prebendu bez dušobrižničke skrbi. To nipošto ne bi bilo dopušteno kada bi bio u staležu savršenstva; „nitko, naime, tko stavi ruku na plug i osvrće se natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje“, kako se kaže u Lk 9. Biskupi pak, budući da su u staležu savršenstva, mogu napustiti biskupsku skrb samo ovlašću vrhovnoga svećenika, kojemu pripada i davati oprost od trajnih zavjeta, i to iz određenih razloga, kako će se dolje reći. Stoga je očito da nisu svi prelati u staležu savršenstva, nego samo biskupi.
Odgovor na 1. prigovor: o prezbiteru i biskupu možemo govoriti na dva načina. Na jedan način, s obzirom na naziv. I tako se nekoć biskupi i prezbiteri nisu razlikovali. Naime, biskupi se tako nazivaju zato što nadgledaju, kako Augustin kaže u XIX de Civ. Dei, a prezbiteri se na grčkom nazivaju kao starješine. Stoga i Apostol zajednički upotrebljava naziv prezbitera za oboje kada kaže u 1 Tim 5: „Prezbiteri koji dobro predstoje neka se smatraju dostojnima dvostruke časti“. Jednako tako i naziv biskupa; stoga u Dj 20, govoreći prezbiterima efeške Crkve, kaže: „Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi za biskupe da upravljate Crkvom Božjom“. No u stvarnosti je među njima uvijek postojala razlika, čak i u vrijeme apostola, kako je očito po Dioniziju u V. poglavlju Eccles. Hier. A uz ono u Lk 10: Nakon toga Gospodin odredi i tako dalje, Glosa kaže: „Kao što je u apostolima uzor biskupa, tako je u sedamdesetdvojici učenika uzor prezbitera drugoga reda“. Poslije je ipak, radi izbjegavanja raskola, bilo potrebno razlikovati i nazive, tako da se viši nazivaju biskupima. Niži se pak nazivaju prezbiterima. A tvrdnju da se prezbiteri ne razlikuju od biskupa Augustin ubraja među krivovjerna učenja u knjizi de Haeres., gdje kaže da su aerijevci govorili kako „prezbitera od biskupa ne treba razlikovati nikakvom razlikom“.
Odgovor na 2. prigovor: biskupi imaju poglavitu skrb za sve u svojoj biskupiji, a prezbiteri kojima je povjerena dušobrižnička služba i arhiđakoni imaju stanovite pomoćne službe pod biskupima. Stoga uz ono u 1 Kor 12: Drugima pomaganja, drugima upravljanja, Glosa kaže: „Pomaganja, to jest one koji pomažu višima, kao Tit Apostolu ili arhiđakoni biskupima. Upravljanja, naime poglavarstva nižih osoba, kao što su prezbiteri, koji puku pružaju pouku“. A Dionizije u V. poglavlju Eccles. Hier. kaže: „Kao što vidimo da sva hijerarhija ima svoj vrhunac u Isusu, tako ga svaka pojedina ima u vlastitom božanskom hijerarhu“, to jest biskupu. I u XVI, pit. I, kaže se: „Svi prezbiteri i đakoni trebaju paziti da ništa ne čine bez dopuštenja vlastitoga biskupa“. Iz toga je očito da se prema biskupu odnose kao namjesnici ili upravitelji prema kralju. Zbog toga, kao što među svjetovnim vlastima samo kralj prima svečani blagoslov, a drugi se postavljaju jednostavnim povjeravanjem službe, tako se i u Crkvi biskupska skrb povjerava uz svečanost posvećenja, a skrb arhiđakonata ili župe jednostavnim nalogom. Ipak, posvećuju se pri primanju reda, čak i prije nego što preuzmu skrb.
Odgovor na 3. prigovor: kao što župnici i arhiđakoni nemaju poglavitu skrb, nego stanovito upravljanje prema onome što im biskup povjeri, tako im ni pastirska služba ni obveza polaganja života za ovce ne pripadaju poglavito, nego utoliko što sudjeluju u skrbi. Stoga prije imaju stanovitu službu koja pripada savršenstvu nego što posjeduju stalež savršenstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.