II-II, q. 184, a. 4
Je li svatko tko je savršen u staležu savršenstva
Prigovor 1. Čini se da je svatko tko je savršen u staležu savršenstva. Kao što se, naime, tjelesnim rastom dolazi do tjelesnoga savršenstva, tako se duhovnim rastom dolazi do duhovnoga savršenstva, kako je rečeno. No nakon tjelesnoga rasta za čovjeka se kaže da je u stanju zrele dobi. Dakle, čini se da je i nakon duhovnoga rasta, kada je već postigao savršenstvo, u staležu savršenstva.
Prigovor 2. Nadalje, na isti način na koji se nešto kreće iz jedne suprotnosti u drugu, nešto se kreće i od manjega prema većemu, kako se kaže u V. Physic. No kada čovjek prelazi iz grijeha u milost, kaže se da mijenja stanje, utoliko što se razlikuju stanje krivnje i stanje milosti. Dakle, čini se da, iz istoga razloga, kada čovjek napreduje od manje milosti prema većoj sve dok ne dođe do savršenstva, stječe stalež savršenstva.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek stječe stalež time što se oslobađa ropstva. No po ljubavi se čovjek oslobađa ropstva grijehu jer ljubav pokriva sve prijestupe, kako se kaže u Izr 10. A čovjek se naziva savršenim prema ljubavi, kako je rečeno. Dakle, čini se da svatko tko ima savršenstvo samim time ima stalež savršenstva.
Naprotiv, neki su u staležu savršenstva, a posve su bez ljubavi i milosti, kao zli biskupi ili zli redovnici. Dakle, čini se da, obratno, neki imaju savršenstvo života, a ipak nemaju stalež savršenstva.
Odgovaram: kako je gore rečeno, stalež se u pravom smislu odnosi na stanje slobode ili ropstva. Duhovna se pak sloboda ili ropstvo u čovjeku može promatrati na dva načina: na jedan način, prema onome što se zbiva u nutrini; na drugi način, prema onome što se čini izvana. I budući da, kako se kaže u 1 Sam 16, „ljudi vide ono što se pokazuje, a Bog gleda srce“, otuda se prema čovjekovu unutarnjem raspoloženju određuje njegovo duhovno stanje s obzirom na Božji sud, a prema onome što se čini izvana određuje se čovjekov duhovni stalež s obzirom na Crkvu. I u tom smislu sada govorimo o staležima, naime utoliko što iz različitosti staleža proizlazi stanovita ljepota Crkve. Treba pak uzeti u obzir da se, među ljudima, za stjecanje stanja slobode ili ropstva zahtijeva, prvo, stanovito obvezivanje ili oslobađanje. Naime, čovjek ne postaje robom time što nekome služi jer i slobodni služe, prema onome u Gal 5: Po ljubavi Duha služite jedni drugima. A ni time što netko prestaje služiti ne postaje slobodan, kako je očito kod odbjeglih robova. Nego je u pravom smislu rob onaj koji je obvezan služiti, a slobodan je onaj koji je oslobođen ropstva. Drugo, zahtijeva se da se spomenuto obvezivanje izvrši uz stanovitu svečanost, kao što se i ostalomu što među ljudima zadobiva trajnu čvrstoću pridaje stanovita svečanost. Tako se, dakle, i za nekoga u pravom smislu kaže da je u staležu savršenstva ne zato što ima čin savršene ljubavi, nego zato što se zauvijek, uz stanovitu svečanost, obvezuje na ono što pripada savršenstvu. Događa se također da se neki obvezuju, a ne obdržavaju, i da neki ispunjavaju ono na što se nisu obvezali, kako je očito u Mt 21 o dvojici sinova, od kojih je jedan ocu koji je rekao: Radi u vinogradu, odgovorio: Neću, a poslije je otišao; drugi je pak odgovorio: Idem, a nije otišao. Stoga ništa ne priječi da neki budu savršeni, a nisu u staležu savršenstva, i da neki budu u staležu savršenstva, a nisu savršeni.
Odgovor na 1. prigovor: tjelesnim rastom čovjek napreduje u onome što pripada naravi te stoga stječe stanje naravi, osobito zato što je ono što je prema naravi na neki način nepromjenjivo, utoliko što je narav određena za jedno. Jednako tako, unutarnjim duhovnim rastom čovjek stječe stanje savršenstva s obzirom na Božji sud. No s obzirom na razlike crkvenih staleža čovjek ne stječe stalež savršenstva osim napredovanjem u onome što se čini izvana.
Odgovor na 2. prigovor: i taj se razlog odnosi na unutarnje stanje. Ipak, kada čovjek prelazi iz grijeha u milost, prelazi iz ropstva u slobodu, što se ne događa samim napretkom u milosti, osim kada se čovjek obveže na ono što pripada milosti.
Odgovor na 3. prigovor: i taj se razlog odnosi na unutarnje stanje. Ipak, premda ljubav mijenja stanje duhovnoga ropstva i slobode, rast ljubavi to ne čini.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.