Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 171, a. 5

Razlučuje li prorok ono što božanski prima od onoga što vidi vlastitim duhom

Prigovor 1. Čini se da prorok uvijek razlučuje što govori po vlastitom duhu, a što po duhu prorokovanja. Govori naime Augustin u 6 Ispovijesti da je njegova majka „govorila da razlučuje, ne znam po kojem okusu, koji nije mogla riječima objasniti, što je razlika između Boga koji objavljuje i njezine duše koja sniva“. Ali prorokovanje je božanska objava, kao što je rečeno. Dakle, prorok uvijek razlučuje ono što govori po duhu prorokovanja od onoga što govori vlastitim duhom.

Prigovor 2. „Praeterea, Bog ne zapovijeda ništa nemoguće“, kako kaže Jeronim. Zapovijeda se pak prorocima u Jr 23: „prorok koji ima san, neka pripovijeda san, i tko ima moju riječ, neka govori moju riječ istinito“. Dakle, prorok može razlučiti što ima po duhu prorokovanja od onoga što vidi drukčije.

Prigovor 3. Nadalje, veća je sigurnost ona koja biva po božanskom svjetlu nego ona koja biva po svjetlu naravnoga razuma. Ali po svjetlu naravnoga razuma onaj tko ima znanost, pouzdano zna da je ima. Dakle, onaj tko ima prorokovanje po božanskom svjetlu, mnogo je sigurniji da ga ima.

Naprotiv, Grgur kaže nad Ez: „treba znati da ponekad sveti proroci, dok ih se pita, iz velika vježbanja u prorokovanju iznose neke stvari iz svoga duha, i pretpostavljaju da ove stvari govore iz duha prorokovanja“.

Odgovaram: um se proroka od Boga poučava dvostruki način: na jedan način, po izričitoj objavi; na drugi način, „po nekom poticaju, koji ponekad i ne znajući trpe ljudski umovi“, kako kaže Augustin u 2 Nad Post. doslovno. O onim se dakle stvarima koje prorok izričito spoznaje po duhu prorokovanja, raduje najvećoj sigurnosti, i pouzdano drži da su mu te stvari božanski objavljene. Odakle se kaže u Jr 26: „u istini posla me Gospodin k vama, da govorim u vaše uši sve ove riječi“. Inače, kad o tome sam ne bi imao sigurnosti, vjera, koja se oslanja na riječi proroka, ne bi bila sigurna. A znak proročanske sigurnosti možemo uzeti iz ovoga što se Abraham, opomenut u proročanskom viđenju, pripremio na žrtvovanje jedinoga sina, što nipošto ne bi učinio da nije bio posve siguran u božansku objavu. Ali prema onome što spoznaje po poticaju, ponekad se odnosi tako da ne može u potpunosti razlučiti je li o tome razmišljao po nekom božanskom poticaju, ili po vlastitom duhu. Ali ne očituju nam se sve stvari koje spoznamo božanskim poticajem pod proročanskom sigurnošću, jer je takav poticaj nešto nesavršeno u rodu prorokovanja. I na taj način treba razumjeti Grgurovu riječ. Da se ipak iz ovoga ne bi mogao dogoditi pogreška, „brže ispravljeni po Duhu Svetom, slušaju od njega ono što je istinito, i sami sebe prekoravaju jer su rekli lažne stvari“, kao što Grgur ondje nadodaje.

Odgovor na prigovore: prvi razlozi postupaju s obzirom na one stvari koje se objavljuju proročanskim duhom. Odakle je jasan odgovor na sve prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.