Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 171, a. 6

Može li se u proroštvu nalaziti što lažno

Prigovor 1. Čini se da one stvari koje se proročki spoznaju ili navješćuju mogu biti lažne. Prorokovanje je naime o budućim promjenjivim stvarima, kao što je rečeno, ali buduće promjenjive stvari mogu se ne dogoditi, inače bi se zbivale nužno. Dakle, u temelju prorokovanja može biti laž.

Prigovor 2. Nadalje, Izaija je proročki navijestio Ezekiji govoreći: „uredi svoj dom, jer ćeš ti umrijeti, a nećeš živjeti“, pa su ipak njegovu životu naknadno pridodane petnaest godina, kako se drži u 4 Kr 20 i Iz 38. Slično i u Jr 18 Gospodin kaže: „iznenada ću progovoriti protiv naroda i protiv kraljevstva, da iščupam i razorim i uništim ga. Ako se obrati taj narod od zla svojega o kojem govorim protiv njega, pokajat ću se i ja o zlu koje pomislih da mu učinim“. I to se vidi po primjeru Ninivljana, prema onomu iz Jon 3: „sažali se Gospodin nad zloćom za koju reče da će im učiniti, i ne učini“. Dakle, u temelju prorokovanja može biti laž.

Prigovor 3. Nadalje, svaka pogodbena čija je prethodnica apsolutno nužna, njezina je posljedica apsolutno nužna, jer se posljedica u pogodbenoj prema prethodnici odnosi isto kao zaključak prema premisama u silogizmu; iz nužnih se stvari pak nikad ne događa silogiziranje osim nužnoga, kao što se dokazuje u 1 Analitika. Ali ako u temelju prorokovanja ne može biti laž, valja da ova pogodbena bude istinita: ako je nešto prorokovano, bit će. Prethodnica pak ove pogodbene jest apsolutno nužna, budući da je o prošlosti. Dakle, i posljedica će biti apsolutno nužna. Što je neprikladno, jer tako prorokovanje ne bi bilo o promjenjivim stvarima. Lažno je dakle da u temelju prorokovanja ne može biti laž.

Naprotiv, Kasiodor kaže da je „prorokovanje nadahnuće ili božanska objava, koja navješćuje ishod stvari nepromjenjivom istinom“. Ne bi pak bila nepromjenjiva istina prorokovanja ako bi u njezinu temelju mogla biti laž. Dakle, u njezinu temelju ne može biti laž.

Odgovaram: kao što je očito iz rečenoga, prorokovanje je neka spoznaja utisnuta u um proroka iz božanske objave na način nekoga nauka. Istina je pak jednaka kod spoznaje u učeniku i u onome tko poučava, jer je spoznaja onoga tko uči sličnost spoznaje onoga tko poučava; kao što je i u naravnim stvarima oblik onoga što je rođeno neka sličnost oblika onoga što rađa. I na taj način također Jeronim kaže da je prorokovanje neki znak božanskog predznanja. Valja dakle da bude jednaka istina proročanske spoznaje i iznošenja onoj koja pripada božanskoj spoznaji, u kojoj je nemoguće da bude laž, kao što je utvrđeno u prvom dijelu. Odakle u temelju prorokovanja ne može biti laž.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno u prvome dijelu, sigurnost božanskoga predznanja ne isključuje promjenjivost pojedinačnih budućih stvari, jer se na njih odnosi utoliko što su prisutne i već određene na jedno. I zato i prorokovanje, koje je utisnuta sličnost ili znak božanskog predznanja, svojom nepromjenjivom istinom ne isključuje promjenjivost budućih stvari.

Odgovor na 2. prigovor: božansko predznanje promatra buduće stvari prema dvoje, naime prema tome kakve su u samima sebi, utoliko naime što ih samo prisutno motri; i prema tome kakve su u svojim uzrocima, utoliko naime što vidi red uzroka prema učincima. I premda su buduće promjenjive stvari, utoliko što su u samima sebi, određene na jedno; ipak, utoliko što su u svojim uzrocima, nisu određene, a da se ne bi mogle drukčije dogoditi. I premda se ta dvostruka spoznaja uvijek sjedinjuje u božanskom razumu, ipak se ne sjedinjuje uvijek u proročanskoj objavi, jer utisak djelatnika ne udovoljava uvijek njegovoj moći. Odakle je proročanska objava ponekad utisnuta sličnost božanskog predznanja utoliko što motri same buduće promjenjive stvari u samima sebi. I takve se stvari zbivaju onako kako se prorokuju, kao ono iz Iz 7: „evo, djevica će začeti“. Ponekad pak proročanska objava jest utisnuta sličnost božanskog predznanja utoliko što spoznaje red uzroka prema učincima. I tada se ponekad događa drukčije nego što se prorokuje. Pa ipak u temelju prorokovanja nije laž, jer smisao prorokovanja jest u tomu da raspored nižih uzroka, bilo naravnih bilo ljudskih čina, to ima da se takav učinak dogodi. I u skladu s tim razumijeva se riječ Izaije koji govori: „umrijet ćeš, a nećeš živjeti“, to jest, raspored tvoga tijela je uređen na smrt; i ono što se kaže u Jon 3: „još četrdeset dana, i Niniva će biti razorena“, to jest, to njezine zasluge zahtijevaju, da bude razorena. Govori se pak da se Bog kaje preneseno, utoliko što se drži na način onoga tko se kaje, utoliko naime što mijenja odluku, premda ne mijenja nakanu.

Odgovor na 3. prigovor: budući da je jednaka istina prorokovanja i božanskog predznanja, kako je rečeno, na ovaj je način ova pogodbena istinita: ako je nešto prorokovano, bit će, kao i ova: ako je nešto predviđeno, bit će. U objema je naime prethodnica nemoguća da ne bude. Odakle je i posljedica nužna, ne utoliko što je buduća s obzirom na nas, nego kako se promatra u svojoj sadašnjosti, utoliko što je podložna božanskom predznanju, kao što je rečeno u prvom dijelu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.