II-II, q. 171, a. 2
Je li habitus
Prigovor 1. Čini se da je prorokovanje habitus. Jer kako se kaže u II. Ethic., „troje je u duši, mogućnost, trpnost i habitus“. Ali prorokovanje nije mogućnost, jer bi tako pripadalo svim ljudima, kojima su mogućnosti duše zajedničke. Isto tako ono nije ni trpnost, jer trpnosti pripadaju moći težnje, kao što je gore utvrđeno; prorokovanje pak pripada ponajprije spoznaji, kao što je rečeno. Dakle, prorokovanje je habitus.
Prigovor 2. Nadalje, svaka savršenost duše koja nije uvijek u činu, jest habitus. Ali prorokovanje je neka savršenost duše, a nije uvijek u činu, inače se ne bi govorilo za onoga tko spava da je prorok. Dakle, čini se da je prorokovanje habitus.
Prigovor 3. Nadalje, prorokovanje se ubraja među milosti besplatno dane. Ali milost je nešto habitualno u duši, kao što je gore utvrđeno. Dakle, prorokovanje je habitus.
Naprotiv, habitus je ono pomoću čega netko djeluje kad hoće, kako kaže Komentator u III. De anima. Ali netko se ne može poslužiti prorokovanjem kad hoće, kao što je očito u 4 Kr 3 o Elishi, „kojega je kad je Jošafat od njega tražio buduće stvari, i duh prorokovanja mu nedostajao, dao primijeniti svirača, da bi duh prorokovanja na njega sišao po hvaljenju psalmodije, te njegov duh ispunio o onima koji će doći“, kako kaže Grgur nad Ez. Dakle, prorokovanje nije habitus.
Odgovaram: kao što apostol kaže u Ef 5: „sve što se očituje, svjetlost je“, jer naime, kao što se očitovanje tjelesnoga viđenja događa po tjelesnom svjetlu, tako se isto očitovanje intelektualnog viđenja događa po intelektualnom svjetlu. Treba dakle da očitovanje bude razmjerno svjetlu po kojemu se događa, kao što je učinak razmjeran svom uzroku. Budući da dakle prorokovanje pripada spoznaji koja postoji iznad naravnoga razuma, kao što je rečeno; slijedi da se za prorokovanje traži neko shvatljivo svjetlo koje nadilazi svjetlost naravnoga razuma, odakle se kaže u Mih 7: „kada sjednem u tminama, Gospodin je svjetlost moja“. Svjetlost pak dvostruko može nekomu pripadati: na jedan način, na način trajnog oblika, kao što je tjelesno svjetlo u suncu i u vatri; na drugi način, na način neke prolazne trpnosti ili utiska, kao što je svjetlost u zraku. Proročanska svjetlost pak ne pripada razumu proroka na način trajnog oblika, inače bi trebalo da proroku uvijek bude prisutna sposobnost prorokovanja, za što je očito da je lažno, jer Grgur kaže nad Ez: „ponekad duh prorokovanja nedostaje prorocima, niti je uvijek njihovim umovima pri ruci, kako bi, kad ga nemaju, spoznali da ga imaju od dara kad ga imaju“. Odakle je Elisha rekao za ženu Sunamku u 4 Kr: „duša je njezina u gorčini, i Gospodin sakri od mene i ne javi meni“. A razlog tomu jest taj što intelektualno svjetlo koje postoji u nekomu na način trajnog i savršenog oblika, usavršuje razum ponajprije za spoznaju počela onih stvari koje se po tom svjetlu očituju, kao što po svjetlu djelatnog razuma ponajprije razum spoznaje prva počela svih onih stvari koje se naravno spoznaju. Počelo pak onih stvari koje pripadaju nadnaravnoj spoznaji, a koje se očituju po prorokovanju, jest sam Bog, kojega proroci ne vide po biti. Vide ga pak blaženi u domovini, u kojima takva svjetlost postoji na način trajnog i savršenog oblika, prema onomu iz Psalma: „u svjetlosti tvojoj vidjet ćemo svjetlost“. Preostaje dakle da proročanska svjetlost pripada duši proroka na način neke prolazne trpnosti ili utiska. I to se označuje u Izl 33: „i kada prođe slava moja, stavit ću te u pukotinu stijene“, i tako dalje. I u 3 Kr 19 govori se Iliji: „iziđi, i stani na gori pred Gospodinom, i eto, Gospodin prolazi“, i tako dalje. I odatle je da, kao što zrak uvijek treba novo rasvjetljenje, tako isto um proroka uvijek treba novu objavu, poput učenika koji još nije usvojio počela vještine, pa treba da bude poučen o pojedinostima. Odakle se i u Iz 50 kaže: „ujutro mi budi uho, da slušam kao učitelja“. I sam ovaj način govora označava prorokovanje, u skladu s time što se govori da je Gospodin govorio ovomu ili onomu proroku, ili da je riječ Gospodnja, ili ruka Gospodnja bila na njemu. Habitus je pak trajni oblik. Odakle je očito da prorokovanje, govoreći ispravno, nije habitus.
Odgovor na 1. prigovor: ona podjela filozofa ne obuhvaća apsolutno sve ono što je u duši, nego one stvari koje mogu biti počela moralnih čina, koji se ponekad vrše iz trpnosti, ponekad pak iz habitusa, a ponekad iz gole mogućnosti, kao što je očito kod onih koji po sudu razuma nešto djeluju prije nego što imaju habitus. Ipak se prorokovanje može svesti na trpnost, ako se naziv trpnosti prihvati za bilo kakvo primanje; utoliko što filozof u III. De anima kaže da je „shvaćanje neko trpljenje“. Jer kao što se u naravnoj spoznaji mogući razum pati od svjetlosti djelatnoga razuma, tako se isto u proročanskoj spoznaji ljudski razum pati od rasvjetljavanja božanskog svjetla.
Odgovor na 2. prigovor: kao što u tjelesnim stvarima, kad prođe trpnost, ostaje neka sposobnost za to da ponovno trpi, kao što se drvo jednom upaljeno lakše ponovno zapali; tako isto u razumu proroka, kad prestane stvarno rasvjetljavanje, ostaje neka sposobnost za to da se lakše ponovno rasvijetli. Kao što se i um jednom pobuđen na pobožnost, lakše nakon toga vraća na prijašnju pobožnost, zbog čega Augustin, u knjizi O molitvi Bogu, kaže da su nužne često ponavljane molitve, da se zasađena pobožnost posve ne ugasi. Ipak se može reći da se netko naziva prorokom i kad prestane stvarno proročansko rasvjetljavanje, po božanskom određenju, prema onomu iz Jr 1: „i prorokom te postavih među narodima“.
Odgovor na 3. prigovor: svaki dar milosti uzdiže čovjeka na nešto što je iznad ljudske naravi. To doista može biti dvostruko. Na jedan način, s obzirom na bit čina, kao što je činiti čudesa, i spoznavati nesigurne i skrovite stvari božanske mudrosti. I za ove čine čovjeku se ne daje habitualni dar milosti. Na drugi način nešto je iznad ljudske naravi s obzirom na način čina, a ne s obzirom na samu bit, kao što je ljubiti Boga, i spoznati ga u ogledalu stvorenja. I za to se daje habitualni dar milosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.