Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 171, a. 1

Pripada li proroštvo spoznanju

Prigovor 1. Čini se da prorokovanje ne pripada spoznaji. Govori se naime u Sir 48 da je „tijelo Elishino mrtvo prorokovalo“, i niže, u poglavlju 49, govori se o Josipu da su „kosti njegove bile pohađenima, i nakon smrti je prorokovao“. Ali u tijelu ili kostima nakon smrti ne ostaje nikakva spoznaja. Dakle, prorokovanje ne pripada spoznaji.

Prigovor 2. Nadalje, u 1 Kor 14 se kaže: „tko prorokuje, govori ljudima za izgrađivanje“. Ali govor je učinak spoznaje, a nije sama spoznaja. Dakle, čini se da prorokovanje ne pripada spoznaji.

Prigovor 3. Nadalje, svaka spoznajna savršenost isključuje ludost i bezumlje. Ali ovo dvoje može biti zajedno s prorokovanjem, jer se govori u Hoš 9: „znajte, Izraele, lud je prorok, bezuman čovjek“. Dakle, prorokovanje nije spoznajna savršenost.

Prigovor 4. Nadalje, kao što objava pripada razumu, tako nadahnuće pripada zahvaćenosti, budući da označava određeno gibanje. Ali kaže se da je prorokovanje nadahnuće ili objava, prema Kasiodoru. Dakle, čini se da prorokovanje ništa više ne pripada razumu nego zahvaćenosti.

Naprotiv, kaže se u 1 Sam 9: „tko se naime danas zove prorokom, prije se nazivao vidiocem“. Ali viđenje pripada spoznaji. Dakle, prorokovanje pripada spoznaji.

Odgovaram: prorokovanje prvenstveno i ponajprije se sastoji u spoznaji, zato što naime spoznaju nešto što je daleko udaljeno od ljudske spoznaje. Odakle se mogu nazivati prorocima od riječi phanos, što je pojavljivanje, jer se naime njima neka stvar koja je daleko ukazuje. I zbog toga, kako kaže Izidor u knjizi Etimologija, „u Starome zavjetu nazivali su se vidiocima, jer su vidjeli ono što ostali nisu vidjeli, i predviđali su ono što je u otajstvu bilo skriveno“. Odakle ih je i poganizam nazivao vates, od snage uma. Ali budući da se, kako se kaže u 1 Kor 12, svakomu daje očitovanje Duha na korist; i niže, u poglavlju 14, govori se: „za izgradnju Crkve tražite da obilujete“, odatle je da se prorokovanje sekundarno sastoji u govoru, utoliko što proroci ono što božanski poučeni spoznaju, navješćuju za izgradnju drugih, prema onomu iz Iz 27: „što čuh od Gospodara nad vojskama, Boga Izraelova, navijestih vam“. I u skladu s tim, kako Izidor kaže u knjizi Etimologija, mogu se nazvati prorocima kao pretečama, zato što nadalje govore, to jest iz daleka govore, i o budućima istinito navješćuju. One pak stvari koje se iznad ljudske spoznaje božanski objavljuju, ne mogu se potvrditi ljudskim razumum, koji nadilaze, nego djelovanjem božanske snage, prema onomu iz završetka Mk: „propovijedahu posvuda, Gospodinu surađujućim i riječ potvrđujućim pratećim znakovima“. Odakle kao treće prorokovanju pripada vršenje čudesa, kao neka potvrda proročanskog navještenja. Odakle se kaže u završetku Pnz: „nije više ustao prorok u Izraelu poput Mojsija, kojega je poznavao Gospodin licem u lice, u svim znakovima i čudesima“.

Odgovor na 1. prigovor: ta mjerodavna mjesta govore o prorokovanju s obzirom na ovo treće, koje se uzima kao argument prorokovanja.

Odgovor na 2. prigovor: apostol ondje govori s obzirom na proročansko iznošenje.

Odgovor na 3. prigovor: oni koji se nazivaju ludim i bezumnim prorocima nisu pravi proroci, nego lažni, o kojima se kaže u Jr 23: „nemojte slušati riječi proroka koji vam prorokuju i zavode vas, viđenje srca svoga govore, ne iz usta Gospodnjih“; i Ez 13: „ovo govori Gospodin: jao ludim prorocima, koji slijede svoj duh, i ništa ne vide“.

Odgovor na 4. prigovor: u prorokovanju se traži da se nakanum uma uzdigne k primanju božanskih stvari, odakle se kaže u Ez 2: „sine čovječji, stani na svoje noge, i govorit ću s tobom“. Ovo pak uzdizanje nakane događa se Duhom Svetim koji pokreće, odakle se ondje nadodaje: „i uđe u me duh, i postavi me na moje noge“. Nakon što je pak nakana uma uzdignuta k nebeskima, ona prima božanske stvari, odakle se nadodaje: „i čuh onoga koji govori k meni“. Tako se dakle za prorokovanje traži nadahnuće s obzirom na uzdizanje uma, prema onomu iz Job 32: „nadahnuće Svemogućega daje razumijevanje“, objava pak s obzirom na samo primanje božanskih stvari, u čemu se dovršuje prorokovanje; po njoj se uklanja koprena tmine i neznanja, prema onomu iz Job 12, koji otkriva dubine iz tmina.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.