II-II, q. 163, a. 2
Što je prvi čovjek griješeći težio
Prigovor 1. Čini se da oholost prvoga čovjeka nije bila u tome što je poželio božansku sličnost. Nitko se naime ne griješi želeći ono što mu priliči prema njegovoj naravi. Ali Božja sličnost priliči čovjeku prema njegovoj naravi, jer se u Post 1 govori: „Stvorimo čovjeka na svoju sliku i priliku“. Dakle, nije sagriješio želeći božansku sličnost.
Prigovor 2. Nadalje, čini se da je prvi čovjek poželio božansku sličnost zato da zadobije spoznaju dobroga i zla, jer mu je to zmija sugerirala: „Bit ćete kao bogovi, znajući dobro i zlo“. Ali želja za znanjem prikladna je čovjeku po naravi, prema onoj riječi Filozofa na početku Metaphys.: „Svi ljudi po naravi žele znati“. Dakle, nije sagriješio želeći božansku sličnost.
Prigovor 3. Nadalje, nitko mudar ne bira ono što je nemoguće. A prvi čovjek bijaše obdaren mudrošću, prema onoj riječi iz Sir 17: „Disciplina uma ispunila ih je“. Budući da se dakle svaki grijeh sastoji u promišljenoj želji, koja je izbor, čini se da prvi čovjek nije sagriješio želeći nešto nemoguće. Ali nemoguće je da čovjek bude sličan Bogu, prema onoj riječi iz Izl 15: „Tko je sličan tebi među jakima, Gospodine?“. Dakle, prvi čovjek nije sagriješio želeći božansku sličnost.
Naprotiv, nad onom psalamskom riječju: „Što nisam oteo, tada sam vraćao“, Augustin kaže: „Adam i Eva htješe oteti božanstvo, i izgubiše blaženstvo“.
Odgovaram: dvostruka je sličnost. Jedna je posvemašnje jednakosti. Takvu sličnost s Bogom prvi roditelji nisu poželjeli, jer takva sličnost s Bogom ne spada u zahvat shvaćanja, ponajprije mudra čovjeka. Druga je pak sličnost oponašanja, kakva je stvorenju moguća s Bogom, utoliko naime ukoliko na svoj način sudjeluje u nekoj sličnosti s njime. Odakle Dionizije kaže u 9. poglavlju djela De divinis nominibus: „Iste stvari jesu slične Bogu, i neslične: ovo doduše prema mjerodavnom oponašanju; ovo pak prema tome što učinci imaju manje od uzroka“. A svako dobro koje postoji u stvorenju jest neko sudjelovano dobro Prvoga dobra. I zato iz same činjenice što je čovjek poželio neko duhovno dobro iznad svoje mjere, kao što je rečeno, slijedi da je neuredno poželio božansku sličnost. Ipak treba razmotriti da je želja vlastita onome što se ne posjeduje. A duhovno dobro, utoliko koliko racionalno stvorenje sudjeluje u božanskoj sličnosti, može se promatrati trostruko. Prvo doista, prema samom bitku naravi. I takva sličnost bijaše utisnuta čovjeku od samoga početka stvaranja, o kojemu se u Post 1 govori da je „Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku“; i anđelu, o kojemu se u Ez 28 govori: „ti si pečat sličnosti“. Drugo pak, s obzirom na spoznaju. I tu je sličnost anđeo primio pri svojem stvaranju, odakle se u prethodnim riječima, pošto bi rečeno: ti si pečat sličnosti, odmah nadovezuje: pun mudrosti. Ali prvi čovjek u svojem stvaranju tu sličnost još bijaše zadobio ne u zbiljnosti, nego samo u mogućnosti. Treće, s obzirom na moć djelovanja. I tu sličnost još ne bijahu dosegnuli u zbiljnosti ni anđeo ni čovjek u samom početku stvaranja, jer je obojici preostavalo nešto za učiniti čime bi došli do blaženstva. I zato, budući da su obojica, naime đavao i prvi čovjek, neuredno poželjeli božansku sličnost, nijedan od njih nije sagriješio želeći sličnost naravi. Nego prvi čovjek sagriješi ponajprije želeći Božju sličnost s obzirom na spoznaju dobroga i zla, kao što mu je zmija sugerirala, da naime snagom vlastite naravi sam sebi odredi što je dobro i što zlo za djelovanje; ili također da po samome sebi unaprijed spozna što će mu biti dobro ili zlo. I sekundarno sagriješi želeći Božju sličnost s obzirom na vlastitu moć djelovanja, da naime snagom vlastite naravi djeluje radi postizanja blaženstva, odakle Augustin u 11. knjizi djela Super Genesim ad litteram kaže da se „duši žene prihvatio ljubav vlastite moći“. A đavao sagriješi želeći Božju sličnost s obzirom na moć, odakle Augustin u knjizi De vera religione kaže da je „više htio uživati u svojoj moći nego u Božjoj“. Ipak, u nekom pogledu obojica poželješe izjednačiti se s Bogom, utoliko naime ukoliko se obojica htjedoše osloniti na se, prezrevši poredak božanskoga pravila.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od sličnosti naravi, iz čije želje čovjek nije sagriješio, kao što je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: željeti Božju sličnost naprosto s obzirom na spoznaju nije grijeh. Ali željeti takvu sličnost neuredno, to jest iznad svoje mjere, grijeh je. Odakle nad onom psalamskom riječju: „Bože, tko će ti biti sličan?“, Augustin kaže: „Tko po sebi hoće biti Bog, izopačeno hoće biti sličan Bogu, poput đavola, koji nije htio biti pod njim; i čovjeka, koji poput sluge nije htio držati zapovijedi“.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od sličnosti jednakosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.