II-II, q. 163, a. 1
Je li prvi čovjekov grijeh bila oholost
Prigovor 1. Čini se da oholost nije bila grijeh prvoga čovjeka. Apostol naime u Rim 5 kaže da su „neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grješnici“. Ali grijeh prvoga čovjeka jest ono iz čega su svi postali grješnici istočnim grijehom. Dakle, neposluh je bio grijeh prvoga čovjeka, a ne oholost.
Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije kaže u tumačenju Lk da je onim redom Đavao iskušao Krista kojim je oborio prvoga čovjeka. Ali Krist je najprije bio iskušan u proždrljivosti, što je očito u Mt 4, kad mu je rečeno: „Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.“ Dakle, prvi grijeh prvoga čovjeka nije bila oholost, nego proždrljivost.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek je sagriješio na đavolski poticaj. Ali Đavao je, iskušavajući čovjeka, obećao znanje, kao što je očito u Post 3. Dakle, prva neuređenost čovjeka bila je po težnji za znanjem, što spada na radoznalost. Dakle, radoznalost je bila prvi grijeh, a ne oholost.
Prigovor 4. Nadalje, nad onom riječju u 1 Tim 2: „Žena zavedena bi u prekršaju“, Glosa kaže: „Ovo je zavođenje Apostol vlastito nazvao, po kojem je ono što se suzbijalo, budući da bijaše lažno, držano istinitim, naime da Bog stoga zabrani dotaći se onog drveta jer je znao da će oni, ako ga dotaknu, biti poput bogova; kao da je zavidio na božanstvu onima koji ih je stvorio ljudima.“ Ali ovo vjerovanje spada na nevjeru. Dakle, prvi čovjekov grijeh bila je nevjera, a ne oholost.
Naprotiv, u Sir 10 se kaže: „Početak svakog grijeha je oholost.“ Ali grijeh prvoga čovjeka početak je svakog grijeha, prema onoj riječi u Rim 5: „Po jednom čovjeku uđe grijeh na ovaj svijet.“ Dakle, prvi čovjekov grijeh bila je oholost.
Odgovaram: jednomu grijehu mogu se pridružiti mnogi pokreti, među kojima onaj ima narav prvoga grijeha u kojemu se najprije nalazi neuređenost. Očito je pak da se neuređenost najprije nalazi u unutarnjem pokretu duše nego u vanjskom činu tijela, jer, kako Augustin kaže u 1. knjizi O Državi Božjoj, „ne gubi se svetost tijela dok ostaje svetost duše“. Među unutarnjim pokretima pak, težnja se najprije giblje prema svrsi nego prema onome što se traži radi svrhe. I zato je tu bio prvi čovjekov grijeh gdje je mogla biti prva težnja prema neuređenoj svrsi. Čovjek je pak bio postavljen u stanju nevinosti tako da nije bilo nikakve pobune tijela protiv duha. Stoga prva neuređenost ljudske težnje nije mogla biti u tome što je težio nekom osjetnom dobru, prema kojemu teži požuda tijela mimo reda razuma. Preostaje dakle da je prva neuređenost ljudske težnje bila u tome što je neumjereno težio nekom duhovnom dobru. Ne bi se pak neumjereno težio da je težio tome u skladu sa svojom mjerom unaprijed određenom iz božanskog pravila. Odakle preostaje da je njegov prvi grijeh bio u tome što je težio nekom duhovnom dobru iznad svoje mjere. A to spada na oholost. Odakle je očito da je prvi čovjekov grijeh bila oholost.
Odgovor na 1. prigovor: to što čovjek nije bio poslušan božanskoj zapovijedi nije on htio radi same nje, jer to ne bi moglo uslijediti osim uz pretpostavku neuređenosti volje. Preostaje dakle da je htio radi nečega drugoga. Prvo pak što je neuređeno htio bila je vlastita izvrsnost. I zato je neposluh u njemu bio uzrokovan iz oholosti. I to je ono što Augustin kaže Oroziju, da je „čovjek uzdignut ohološću, poslušajući nagovor zmije, prezreo Božje zapovijedi“.
Odgovor na 2. prigovor: u grijehu prvih roditelja također je mjesto imala proždrljivost, jer se u Post 3 kaže: „Vidje žena da je drvo dobro za jelo i lijepo očima, i ugodno za gledanje, i uze s ploda njegova, i pojede.“ Ipak sama dobrota i ljepota hrane nije bila prvi poticaj na grijeh, nego radije nagovor zmije, koja reče: „Otvorit će vam se oči, i bit ćete kao bogovi“; težeći tomu, žena je upala u oholost. I zato je grijeh proždrljivosti proizašao iz grijeha oholosti.
Odgovor na 3. prigovor: težnja za znanjem bila je prouzročena u prvim roditeljima iz neumjerene težnje za izvrsnošću. Odakle se i u riječima zmije unaprijed navodi: Bit ćete kao bogovi; a kasnije se pridodaje: Znajući dobro i zlo.
Odgovor na 4. prigovor: kao što Augustin kaže u 11. knjizi O Postanku doslovno, „žena ne bi povjerovala riječima zmije da su joj Bogom bile zabranjene dobre i korisne stvari, kad u umu već ne bi bila nazočna ona ljubav prema vlastitoj moći i neka ohola preuzetnost o sebi“. Što se ne treba shvatiti tako kao da je oholost prethodila nagovoru zmije, nego zato što je odmah nakon nagovora zmije njezinu pamet zahvatila nadutost, iz koje je uslijedilo da je povjerovala da je istina ono što je Zao govorio.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.