II-II, q. 141, a. 6
Što je pravilo umjerenosti
Prigovor 1. Čini se da pravilo umjerenosti ne treba uzimati prema nužnosti sadašnjega života. Ono što je više naime nije uređenom po onome što je niže. No umjerenost, budući da je duševna krepost, viša je od tjelesne nužnosti. Dakle, pravilo umjerenosti ne treba uzimati prema tjelesnoj nužnosti.
Prigovor 2. Nadalje, tko god prekoračuje pravilo, griješi. Ako bi dakle tjelesna nužnost bila pravilo umjerenosti, tko god bi se služio nekim užitkom iznad naravne nužnosti, koja je zadovoljna vrlo malim stvarima, sagriješio bi protiv umjerenosti. A čini se da je to neprikladno.
Prigovor 3. Nadalje, nitko tko dostiže pravilo ne griješi. Ako bi dakle tjelesna nužnost bila pravilo umjerenosti, tko god bi se služio nekim užitkom poradi tjelesne nužnosti, primjera radi, poradi zdravlja, bio bi bez grijeha. A ovo se čini neistinitim. Dakle, tjelesna nužnost nije pravilo umjerenosti.
Naprotiv, Augustin kaže u knjizi O morima Crkve: „Umjeren čovjek ima u stvarima ovoga života pravilo utvrđeno objema oporukama, da ništa od toga ne ljubi, da ništa ne drži poželjnim po sebi; nego da se služi dostatno koliko je za nužnost ovoga života i službâ, sa skromnošću onoga koji se služi, a ne s naklonošću onoga koji ljubi“.
Odgovaram: kao što je očito iz rečenoga, dobro moralne kreposti ponajprije se sastoji u uređenosti razuma, jer dobro je čovjeka biti po razumu, kako kaže Dionizije u 4. poglavlju djela De div. nom.. Glavna se pak uređenost razuma sastoji u tome što neke stvari uređuje prema svrsi, i u toj se uređenosti ponajviše sastoji dobro razuma, jer dobro ima lik svrhe, a sama je svrha pravilo onoga što je usmjereno prema svrsi. Sve pak ugodne stvari koje dolaze u čovjekovu uporabu usmjerene su prema nekoj nužnosti ovoga života kao prema svrsi. I zato umjerenost prima nužnost ovoga života poput pravila ugodnih stvari kojima se služi, da se naime njima služi samo onoliko koliko nužnost ovoga života zahtijeva.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno, nužnost ovoga života ima lik pravila ukoliko je svrha. Valja pak promatrati da je ponekad druga svrha onoga tko djeluje, a druga svrha djela, kao što je očito da je svrha građenja kuća, ali je graditeljeva svrha ponekad dobitak. Tako je dakle umjerenosti sama svrha i pravilo blaženstvo, ali onoga čime se služi svrha je i pravilo ljudska nužnost, ispod koje je ono što dolazi u životnu uporabu.
Odgovor na 2. prigovor: nužnost ljudskoga života može se promatrati dvostruko: na jedan način, po tome što se naziva nužnim ono bez čega stvar nikako ne može biti, kao što je hrana nužna životinji; na drugi način, po tome što se naziva nužnim ono bez čega stvar ne može prikladno biti. Umjerenost pak ne motri samo prvu nužnost, nego i drugu, odakle Filozof kaže u III. Ethic. da „umjeren čovjek želi ugodne stvari poradi zdravlja ili poradi dobrog stanja“. Druge pak stvari koje za to nisu nužne mogu se držati dvostruko. Neke su naime zapreke zdravlju ili dobrom stanju. I njima umjeren čovjek nikako ne se služi, jer bi to bio grijeh protiv umjerenosti. Neke su pak stvari one koje nisu zapreke tomu. I njima se umjereno služi, prema mjestu i vremenu i sukladnosti onih s kojima živi. I zato onamo Filozof kaže da i umjeren čovjek želi druge ugodne stvari, koje naime nisu nužne za zdravlje ili za dobro stanje, a da pritom nisu zapreke tomu.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, umjerenost gleda na nužnost u pogledu prikladnosti života. A ona se zacijelo motri ne samo prema prikladnosti tijela, nego i prema prikladnosti vanjskih stvari, primjera radi, bogatstava i službâ; i još mnogo više prema prikladnosti časti. I zato Filozof ondje nadodaje da u ugodnim stvarima kojima se umjeren čovjek služi ne promatra samo da ne budu zapreke zdravlju i tjelesnom dobru stanju, nego također da ne budu mimo dobra, to jest protiv časti; i da ne budu iznad supstancije, to jest iznad mogućnosti bogatstava. I Augustin kaže u knjizi O morima Crkve da umjeren čovjek gleda ne samo na nužnost ovoga života, nego i na nužnost službâ.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.