II-II, q. 141, a. 2
Je li posebna krepost
Prigovor 1. Čini se da umjerenost nije posebna krepost. Augustin naime u knjizi O ćudima Crkve kaže da umjerenosti pripada održati samoga sebe Bogu cjelovitim i neiskvarenim. Ali to priliči svakoj kreposti. Dakle, umjerenost je opća krepost.
Prigovor 2. Nadalje, Ambrozije u 1. knjizi O dužnostima kaže da se „u umjerenosti ponajviše motri i traži mirnoća duha“. Ali to pripada svakoj kreposti. Dakle, umjerenost je opća krepost.
Prigovor 3. Nadalje, Tulije u 1. knjizi O dužnostima kaže da se „pristojno ne može odvojiti od poštenog, i da su sva pravedna djela pristojna“. Ali pristojno se vlastito razmatra u umjerenosti, kao što se ondje kaže. Dakle, umjerenost nije posebna krepost.
Naprotiv, Filozof u 2. i III. Ethic. postavlja je kao posebnu krepost.
Odgovaram: prema običaju ljudskoga govora, neka opća imena su ograničena na ono što je glavno među onima koja su sadržana pod takvom općenitošću, kao što se ime grada uzima antonomastički za Rim. Tako se dakle ime umjerenosti može dvostruko prihvatiti. Na jedan način, prema općenitosti svoga značenja. I tako umjerenost nije posebna krepost, nego opća, jer ime umjerenosti označuje neku umjerenost, to jest umirenje, koje um postavlja u ljudskim djelovanjima i strastima; što je opće u svakoj moralnoj kreposti. Ipak se umjerenost razlikuje po umu od hrabrosti također ukoliko se obadvije uzimaju kao opća krepost. Naime, umjerenost odvraća od onih stvari koje protiv uma privlače požudu, dok hrabrost potiče na njihovo podnošenje ili poduzimanje radi čega čovjek bježi od dobra uma. Ako se pak umjerenost razmatra antonomastički, ukoliko obuzdava požudu od onih stvari koje najviše privlače čovjeka, tako je posebna krepost, budući da ima posebnu tvar, kao i hrabrost.
Odgovor na 1. prigovor: požuda se čovjekova ponajviše iskvaruje po onim stvarima s kojima se čovjek privlači da odstupi od pravila uma i božanskoga zakona. I zato, kao što se samo ime umjerenosti može dvostruko uzeti, na jedan način općenito, na drugi način vrsno; tako i cjelovitost, koju Augustin pripisuje umjerenosti.
Odgovor na 2. prigovor: one stvari oko kojih je umjerenost mogu najviše uznemiriti dušu, zbog toga što su čovjeku bitne, kao što će se reći dolje. I zato se mirnoća duha po nekoj izvrsnosti pripisuje umjerenosti, premda općenito pripada svim krepostima.
Odgovor na 3. prigovor: premda ljepota priliči bilo kojoj kreposti, ipak se izvrsno pripisuje umjerenosti, iz dvostruka razloga. Ponajprije, prema općem razlogu umjerenosti, kojoj pripada neka umjerena i primjerena razmjernost, u kojoj se sastoji razlog ljepote, kako je očito po Dioniziju u 4. glavi De div. nom.. Na drugi način, zato što su one stvari od kojih umjerenost obuzdava najniže u čovjeku, primjerene sebi prema životinjskoj naravi, kao što će se reći dolje, i zato su od njih ljudi ponajprije rođeni da se unakaze. I posljedično se ljepota ponajviše pripisuje umjerenosti, koja prvenstveno uklanja ružnoću čovjeka. I s istoga se također razloga poštenje ponajviše pripisuje umjerenosti. Izidor naime u knjizi Etimologija kaže: „poštenim se naziva ono što nema ništa ružnoće, jer se poštenje naziva takoreći stanje časti“, koje se ponajviše razmatra u umjerenosti, koja odbija ponajviše pogrđene poroke, kao što će se reći dolje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.