Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 106, a. 3

Je li čovjek uvijek dužan uzvraćati zahvale za ljudska dobročinstva

Prigovor 1. Čini se da čovjek nije dužan na činjenje zahvala svakom čovjeku koji čini dobro. Može naime netko samome sebi činiti dobro, kao i samome sebi naškoditi, prema onome u Sir 14: „Tko je sebi zao, komu će drugome biti dobar?“ Ali čovjek ne može samome sebi zahvaljivati, jer se čini da činjenje zahvala prelazi od jednoga na drugoga. Dakle, ne duguje se svakom dobročinitelju činjenje zahvala.

Prigovor 2. Nadalje, činjenje zahvala jest neko uzvraćanje milosti. Ali neka se dobročinstva ne daju s milošću, nego većma s uvredom, te otezanjem ili žalošću. Dakle, dobročinitelju se ne moraju uvijek uzvraćati zahvale.

Prigovor 3. Nadalje, nikome se ne duguje činjenje zahvala po tome što pribavlja svoju korist. Ali katkada neki daju neka dobročinstva radi svoje koristi. Dakle, njima se ne duguje činjenje zahvala.

Prigovor 4. Nadalje, sluzi se ne duguje činjenje zahvala, jer to samo što on jest, gospodarevo je. Ali katkada se događa da je sluga dobročinitelj prema gospodaru. Dakle, ne duguje se svakom dobročinitelju činjenje zahvala.

Prigovor 5. Nadalje, nitko nije obvezan na ono što ne može učiniti pošteno i korisno. No katkada se događa da je onaj koji je podijelio dobročinstvo u stanju velike sreće, kojemu bi se beskorisno što uzvraćalo za primljeno dobročinstvo. Katkada se također događa da se dobročinitelj mijenja od kreposti u manu, i tako se čini da mu se ne može pošteno uzvratiti. Katkada je također onaj koji prima dobročinstvo siromašan i posvema ne može uzvratiti. Dakle, čini se da čovjek nije uvijek dužan na uzvraćanje zahvala.

Prigovor 6. Nadalje, nitko ne smije za drugoga činiti ono što mu ne koristi, nego mu je štetno. No katkada se događa da je uzvraćanje dobročinstva štetno ili beskorisno onome komu se uzvraća. Dakle, dobročinstvo se ne mora uvijek uzvraćati po činjenju zahvala.

Naprotiv, kaže se u 1 Sol posl.: „U svemu zahvaljujte!“

Odgovaram: svaki se učinak naravno okreće prema svojemu uzroku. Odatle Dionizije kaže u 1. pogl. De div. nom. da Bog sve obraća k sebi, kao uzrok svega; jer uvijek treba da se učinak usmjerava prema svrsi djelatnika. Bjelodano je pak da je dobročinitelj, ukoliko je takav, uzrok onoga koji prima dobročinstvo. I stoga naravni red zahtijeva da se onaj koji prima dobročinstvo po uzvraćanju zahvala okrene prema dobročinitelju, prema načinu obojice. I kao što je gore rečeno o ocu, dobročinitelju se doduše, ukoliko je takav, duguje čast i štovanje, po tome što ima razlog počela; ali mu se po akcidentu duguje priskakanje u pomoć ili uzdržavanje ako oskudijeva.

Odgovor na 1. prigovor: kako Seneka kaže u V. De benefic.: „Kao što nije darežljiv onaj koji sebi dariva, niti blag onaj koji sebi oprašta, niti milosrdan onaj kojega diraju njegova zla, nego onaj kojega diraju tuđa; tako također nitko samome sebi ne daje dobročinstvo, nego se pokorava svojoj naravi, koja potiče na odbijanje štetnoga i težnju za korisnim“. Odatle u onome što je prema samome sebi nema mjesta zahvalnost i nezahvalnost, jer čovjek sebi ne može što uskratiti osim zadržavajući sebi. U prenesenom se pak smislu ono što se u pravom smislu kaže prema drugome uzima u onome što je prema samome sebi, kao što o pravednosti Filozof kaže u V. Ethic., ukoliko se naime uzimaju različiti dijelovi čovjeka kao različite osobe.

Odgovor na 2. prigovor: dobroga je duha da više pazi na dobro negoli na zlo. I stoga, ako je tko dao dobročinstvo ne onim načinom kojim je trebao, onaj koji prima ne treba posvema prestati s činjenjem zahvala. Ipak manje negoli ako bi ga pružio dužnim načinom, jer je i dobročinstvo manje; budući da je, kako Seneka kaže u II. De benefic., „mnogo učinila brzina, a mnogo odugovlačenje oduzelo“.

Odgovor na 3. prigovor: kako Seneka kaže u VI. De benefic.: „Mnogo je stalo do toga daje li nam netko dobročinstvo radi sebe, ili radi sebe i nas. Onoga koji posve gleda na sebe i nama koristi jer inače sebi ne može koristiti, čini mi se da treba držati na onome mjestu na kojemu je onaj koji svojemu stadu pribavlja krmu. Ako me je primio u zajedništvo, ako je mislio na dvojicu, nezahvalan sam i nepravedan ako se ne radujem što je njemu koristilo ono što je koristilo meni. Vrhunac je zlobe ne nazivati dobročinstvom doli ono što darovatelja pogađa nekom neugodnošću“.

Odgovor na 4. prigovor: kako Seneka kaže u III. De benefic.: „Dokle god sluga pruža ono što se od sluge obično traži, služba je; kada pruža više nego što je od sluge nužno, dobročinstvo je. Kada naime prelazi u raspoloženje prijatelja, počinje se nazivati dobročinstvom“. I stoga i slugama koji čine preko duga treba zahvaljivati.

Odgovor na 5. prigovor: i siromah nije nezahvalan ako učini što može; jer kao što se dobročinstvo više sastoji u naklonosti negoli u učinku, tako se i uzvraćanje više sastoji u naklonosti. Odatle Seneka kaže u II. De benefic.: „Tko zahvalno prima dobročinstvo, platio je njegov prvi obrok. A koliko su nam ugodno dobročinstva prispjela, pokažimo izlivenim osjećajima, što posvjedočimo ne samo dok on sam sluša, nego posvuda“. I iz ovoga je bjelodano da se makar koliko postojećemu u sreći može dogoditi uzvraćanje dobročinstva po iskazivanju štovanja i časti. Odatle Filozof kaže u VIII. Ethic. da „nadasve izvrsnome doduše treba činiti uzvraćanje časti, a onome koji oskudijeva uzvraćanje dobitka“. A Seneka kaže u VI. De benefic.: „Mnogo je toga po čemu što god dugujemo možemo vratiti i sretnima: vjeran savjet, ustrajno druženje, uobičajen razgovor i ugodan bez laskanja“. I zato nije potrebno da čovjek želi oskudicu ili nevolju onoga koji je dao dobročinstvo da bi se dobročinstvo uzvratilo. Jer, kako Seneka kaže u VI. De benefic.: „Ako bi to želio onome od koga nikakvo dobročinstvo ne bi imao, nečovječna bi bila želja. Koliko nečovječnije želiš onome komu dobročinstvo duguješ!“ No ako se onaj koji je dao dobročinstvo promijenio na gore, treba mu ipak uzvratiti prema njegovu stanju, da se naime k vrlini povrati ako je moguće. Ako je pak neizlječiv poradi zloće, tada je postao drukčiji negoli je prije bio, i stoga mu se ne duguje uzvraćanje dobročinstva kao prije. Pa ipak, koliko se može sačuvati poštenje, treba imati spomen na pruženo dobročinstvo. Kako je bjelodano po Filozofu u IX. Ethic.

Odgovor na 6. prigovor: kao što je rečeno, uzvraćanje dobročinstva poglavito ovisi o naklonosti. I zato onim načinom treba učiniti uzvraćanje kojim je ponajviše korisno; ako se pak poslije, po njegovu nemaru, preokrene u njegovu štetu, ne uračunava se onome koji uzvraća. Odatle Seneka kaže u VII. De benefic.: „Meni valja vratiti, a ne, kad vratim, čuvati i braniti“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.