Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 100, a. 5

Čini li simonijskim samo dar od ruke, ili također dar od jezika i od službe

Prigovor 1. Čini se da je dopušteno davati duhovna dobra za dar koji se sastoji u službi ili u jeziku. Naime, Grgur kaže u Registru: „Dostojno je da oni koji služe crkvenim koristima uživaju crkvenu nagradu“. No, služenje crkvenim koristima pripada daru službe. Dakle, čini se da je dopušteno za primljenu službu udjeljivati crkvene beneficije.

Prigovor 2. Nadalje, kao što se čini da je tjelesna namjera ako tko komu dade crkveni beneficij za primljenu službu, tako je i ako ga dade s obzirom na krvno srodstvo. No, ovo se drugo ne čini simonijskim, jer ondje nema kupnje i prodaje. Dakle, ni ono prvo.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se čini samo na nečije molbe, čini se da se čini besplatno, pa se tako čini da nema mjesta simoniji, koja se sastoji u kupnji i prodaji. No, pod darom jezika razumijeva se ako tko na nečije molbe podijeli crkveni beneficij. Dakle, to nije simonijski.

Prigovor 4. Nadalje, licemjeri čine duhovna djela kako bi postigli ljudsku pohvalu, za koju se čini da pripada daru jezika. Pa ipak se licemjeri ne nazivaju simonijcima. Dakle, darom jezika ne ugovara se simonija.

Naprotiv, kaže papa Urban: „Tko god crkvena dobra, ne za ono za što su ustanovljena, nego radi vlastitog dobitka, darom jezika, ili službe, ili novca udjeljuje ili stječe, simonijac je“.

Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, pod imenom novca razumijeva sve ono čija se vrijednost može mjeriti novcem. Očito je pak da je čovjekova služba usmjerena na neku korist koja se može procijeniti novčanom vrijednošću, zbog čega se i sluge unajmljuju za novčanu plaću. I stoga je isto ako tko dade duhovnu stvar za neku tjelesnu službu koja je iskazana ili se ima iskazati, kao da je daje za novac, dan ili obećan, kojim bi se ta služba mogla procijeniti. Slično tome, i to što tko udovoljava nečijim molbama radi traženja vremenite naklonosti, usmjereno je na neku korist koja se može procijeniti novčanom vrijednošću. I stoga, kao što se simonija ugovara primanjem novca ili bilo koje vanjske stvari, što pripada daru ruke, tako se ugovara i darom jezika ili službe.

Odgovor na 1. prigovor: ako neki klerik nekomu predstojniku iskaže poštenu službu koja je usmjerena na duhovno, primjerice za korist Crkve ili pomoć njezinim službenicima, po samoj se pobožnosti te službe čini dostojnim crkvenog beneficija, kao i zbog drugih dobrih djela. Stoga se to ne smatra darom službe. I u tom slučaju govori Grgur. Ako bi pak služba bila nepoštena, ili usmjerena na tjelesno, primjerice jer je služio predstojniku za korist njegovih rođaka ili njegove baštine, ili za nešto slično, to bi bio dar službe i bio bi simonijski.

Odgovor na 2. prigovor: ako tko nekomu besplatno podijeli nešto duhovno zbog krvnog srodstva ili bilo kakve tjelesne naklonosti, to je doduše nedopušteno i tjelesno podjeljivanje, ali nije simonijsko, jer se ondje ništa ne prima, pa to ne pripada ugovoru o kupnji i prodaji na kojemu se temelji simonija. Ako bi pak tko dade crkveni beneficij nekomu s tim ugovorom ili namjerom da time zbrine svoje rođake, to je očita simonija.

Odgovor na 3. prigovor: darom jezika naziva se ili sama pohvala koja pripada ljudskoj naklonosti, a koja potpada pod cijenu, ili pak molbe kojima se stječe ljudska naklonost ili izbjegava njezina suprotnost. I stoga, ako tko prvenstveno na to smjera, čini simoniju. Čini se pak da prvenstveno na to smjera onaj tko uslišava molbe upućene za nedostojnoga. Stoga je sam taj čin simonijski. Ako se pak molbe upućuju za dostojnoga, sam čin nije simonijski, jer postoji dužan razlog zbog kojega se onomu za koga se upućuju molbe podjeljuje nešto duhovno. Ipak može postojati simonija u namjeri, ako se ne gleda na dostojanstvo osobe, nego na ljudsku naklonost. Ako pak tko moli za sebe da dobije brigu za duše, po samoj se toj drskosti čini nedostojnim, pa su tako molbe za nedostojnoga. Ipak, ako je tko u potrebi, može zakonito za sebe tražiti crkveni beneficij bez brige za duše.

Odgovor na 4. prigovor: licemjer ne daje nešto duhovno radi pohvale, nego ga samo pokazuje, te pretvaranjem radije kradomice otima ljudsku pohvalu nego što je kupuje. Stoga se čini da to ne pripada grijehu simonije.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.