II-II, q. 100, a. 6
O kazni za simonijaka
Prigovor 1. Čini se da nije prikladna kazna za simonijca da bude lišen onoga što je stekao simonijom. Naime, simonija se čini time što se uz posredovanje nekog dara stječu duhovna dobra. No, neka su duhovna dobra takva da se, jednom zadobivena, ne mogu izgubiti, kao što su svi biljezi koji se utiskuju nekim posvećenjem. Dakle, nije prikladna kazna da tko bude lišen onoga što je stekao simonijom.
Prigovor 2. Nadalje, katkad se događa da onaj tko je stekao biskupstvo simonijom zapovjedi podložniku da od njega primi redove, a čini se da mu ovaj treba pokoravati se sve dok ga Crkva podnosi. No, nitko ne smije primiti ništa od onoga tko nema vlast podjeljivanja. Dakle, biskup ne gubi biskupsku vlast ako ju je stekao simonijom.
Prigovor 3. Nadalje, nitko ne smije biti kažnjen za ono što nije učinjeno s njegovim znanjem i voljom, jer se kazna duguje grijehu, koji je svojevoljan, kako je očito iz gore rečenoga. No, katkad se događa da tko simonijom postigne nešto duhovno posredovanjem drugih, bez njegova znanja i volje. Dakle, ne smije biti kažnjen lišavanjem onoga što mu je podijeljeno.
Prigovor 4. Nadalje, nitko ne smije imati koristi od svojega grijeha. No, ako bi onaj tko je postigao crkveni beneficij simonijom vratio ono što je primio, to bi katkad išlo u korist onih koji su sudjelovali u simoniji, primjerice kada su predstojnik i cijeli zbor pristali na simoniju. Dakle, ne mora se uvijek vratiti ono što se stekne simonijom.
Prigovor 5. Nadalje, katkad se tko simonijom primi u neki samostan i ondje položi svečani zavjet zavjetovanjem. No, nitko ne smije biti odriješen od obveze zavjeta zbog počinjene krivnje. Dakle, ne smije izgubiti monaštvo koje je stekao simonijom.
Prigovor 6. Nadalje, vanjska se kazna na ovome svijetu ne izriče za unutarnji pokret srca, o kojemu je suditi jedino Bogu. No, simonija se čini samom namjerom ili voljom, pa se stoga i definira preko volje, kako je gore rečeno. Dakle, ne mora uvijek tko biti lišen onoga što je stekao simonijom.
Prigovor 7. Nadalje, mnogo je veća stvar biti promaknut na više nego ostati u primljenome. No, katkad se simonijci, po dispenzi, promiču na više. Dakle, ne moraju uvijek biti lišeni primljenoga.
Naprotiv, kaže se u I, pit. 1, pogl. Si quis episcopus: „Onaj tko je zaređen neka nema nikakve koristi od ređenja ili promaknuća koje je učinjeno trgovinom, nego neka bude lišen dostojanstva ili brige koju je stekao novcem“.
Odgovaram: treba reći da nitko ne može zakonito zadržati ono što je stekao protiv volje gospodara; primjerice, ako bi neki upravitelj dao komu nešto od dobara svojega gospodara protiv volje i odredbe svojega gospodara, onaj tko bi to primio ne bi to mogao zakonito zadržati. A Gospodin, čijih su Crkava predstojnici upravitelji i službenici, odredio je da se duhovna dobra daju besplatno, prema onome iz Mt 10: „Besplatno primiste, besplatno dajte“. I stoga oni koji uz posredovanje dara postignu bilo kakva duhovna dobra, ne mogu ih zakonito zadržati. Osim toga, simonijci, kako oni koji prodaju tako i oni koji kupuju duhovna dobra, pa i posrednici, kažnjavaju se drugim kaznama, naime sramotom i svrgavanjem ako su klerici, te izopćenjem ako su laici, kako stoji u I, pit. 1, pogl. Si quis episcopus.
Odgovor na 1. prigovor: onaj tko simonijski primi sveti red, prima doduše biljeg reda zbog djelotvornosti sakramenta, ali ne prima milost niti izvršavanje reda, jer je gotovo kradomice primio biljeg, protiv volje vrhovnog Gospodara. I stoga je po samom pravu suspendiran, i to kako u odnosu na sebe, naime da se ne miješa u izvršavanje svojega reda, tako i u odnosu na druge, naime da nitko s njime ne opći u izvršavanju reda, bilo da je njegov grijeh javan ili tajan. Niti može tražiti natrag novac koji je sramotno dao, iako ga drugi nepravedno zadržava. Ako je pak simonijac zato što je simonijski podijelio red, ili zato što je simonijski dao ili primio beneficij, ili je bio posrednik u simoniji, ako je to javno, suspendiran je po samom pravu i u odnosu na sebe i u odnosu na druge; ako je pak tajno, suspendiran je po samom pravu samo u odnosu na sebe, ali ne i u odnosu na druge.
Odgovor na 2. prigovor: ni zbog njegove zapovijedi, pa čak ni zbog izopćenja, nitko ne smije primiti red od biskupa za kojega zna da je simonijski promaknut. A ako se zaredi, ne prima izvršavanje reda, čak i ako ne zna da je on simonijac, nego mu je potrebna dispenza. Premda neki kažu da mu se, ako ne može dokazati da je on simonijac, mora pokoriti primanjem reda, ali ga ne smije izvršavati bez dispenze. No, to se govori bez razloga. Jer nitko se ne smije pokoriti nikomu radi sudjelovanja s njime u nedopuštenu činu. A onaj tko je po samom pravu suspendiran i u odnosu na sebe i u odnosu na druge, nedopušteno podjeljuje red. Stoga nitko ne smije s njime općiti primajući od njega red, iz bilo kojeg razloga. Ako mu pak to nije poznato, ne smije vjerovati u tuđi grijeh, pa tako s dobrom savješću treba od njega primiti red. Ako je pak biskup simonijac na neki drugi način, a ne po svojem simonijski obavljenom promaknuću, može od njega primiti red ako je to tajno, jer on nije suspendiran u odnosu na druge, nego samo u odnosu na sebe samoga, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: to što je tko lišen onoga što je primio nije samo kazna za grijeh, nego je katkad i učinak nepravednog stjecanja, primjerice kada tko kupi neku stvar od onoga tko je ne može prodati. I stoga, ako tko svjesno i od svoje volje simonijski primi red ili crkveni beneficij, ne samo da biva lišen onoga što je primio, naime tako da mu nedostaje izvršavanje reda i da se odrekne beneficija s prihodima od njega primljenim, nego se i dalje kažnjava, jer se obilježava sramotom; i dužan je vratiti prihode ne samo primljene, nego i one koje je brižan posjednik mogao primiti (što ipak treba razumjeti o prihodima koji preostanu nakon odbitka troškova učinjenih radi prihoda, osim onih prihoda koji su inače potrošeni za korist Crkve). Ako se pak, bez njegova znanja i volje, preko drugih simonijski isposluje nečije promaknuće, on doduše nema izvršavanje reda i dužan je odreći se beneficija koji je postigao, s postojećim prihodima (no nije dužan vratiti potrošene prihode, jer ih je posjedovao u dobroj vjeri), osim ako je možda njegov neprijatelj prijevarno dao novac za nečije promaknuće, ili ako se on sam izričito usprotivio. Tada naime nije dužan odreći se, osim ako je možda poslije pristao na ugovor, plativši ono što je bilo obećano.
Odgovor na 4. prigovor: novac, ili posjed, ili prihodi simonijski primljeni moraju se vratiti Crkvi na čiju su štetu dani, bez obzira na to što je predstojnik, ili netko iz zbora te Crkve, bio kriv, jer njihov grijeh ne smije drugima naškoditi. Ipak tako da, koliko je god moguće, sami oni koji su zgriješili ne ostvare od toga korist. Ako su pak predstojnik i cijeli zbor krivi, mora se s vlašću poglavara podijeliti ili siromasima ili drugoj Crkvi.
Odgovor na 5. prigovor: ako su neki simonijski primljeni u samostan, moraju se odreći. I ako je s njihovim znanjem počinjena simonija nakon Općeg sabora, bez nade u povratak tjeraju se iz svojega samostana, te ih se radi vršenja trajne pokore treba staviti pod strože pravilo, ili u neko mjesto istoga reda, ako se ne bi našao stroži red. Ako je pak to bilo prije Sabora, moraju se smjestiti u druga mjesta istoga reda. A ako se to ne može učiniti, po dispenzi se moraju primiti u iste samostane, da ne bi lutali po svijetu, ali uz promjenu prijašnjih mjesta i dodjeljivanje nižih. Ako su pak bez svojega znanja, bilo prije Sabora bilo poslije, simonijski primljeni, nakon što se odreknu, mogu se ponovno primiti, uz promjenu mjesta, kako je rečeno.
Odgovor na 6. prigovor: pred Bogom sama volja čini simonijca, ali što se tiče vanjske crkvene kazne, ne kažnjava se kao simonijac tako da bi se morao odreći, nego se mora pokajati za zlu namjeru.
Odgovor na 7. prigovor: dati dispenzu onomu tko je svjesno primio beneficij može jedino papa. U drugim pak slučajevima može i biskup dati dispenzu, ali tako da se najprije odrekne onoga što je simonijski stekao. I tada neka dobije ili malu dispenzu, da ima laičku pričest; ili veliku, da nakon pokore ostane u drugoj Crkvi u svojem redu; ili veću, da ostane u istoj, ali u nižim redovima; ili najveću, da u istoj Crkvi izvršava i više redove, ali da ne primi predstojništvo.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.