Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 100, a. 3

Je li dopušteno primati novac za duhovne čine

Prigovor 1. Čini se da je dopušteno davati i primati novac za duhovne čine. Naime, uporaba proroštva je duhovni čin. No, za uporabu proroštva nekoć se nešto davalo, kako je očito iz 1 Sam 9 i 1 Kr 14. Dakle, čini se da je dopušteno davati i primati novac za duhovni čin.

Prigovor 2. Nadalje, molitva, propovijedanje i hvala Božja ponajviše su duhovni čini. No, za zadobivanje zagovora molitava daje se novac svetim ljudima, prema onome iz Lk 16: „Načinite sebi prijatelje od nepravednog mamona“. Također, propovjednicima koji siju duhovna dobra duguju se tjelesna dobra, prema Apostolu u 1 Kor 9. Isto tako, onima koji slave božanske hvale u crkvenoj službi i koji obavljaju procesije nešto se daje, a katkad im se za to dodjeljuju i godišnji prihodi. Dakle, dopušteno je za duhovne čine primiti nešto.

Prigovor 3. Nadalje, znanje nije manje duhovno od vlasti. No, za uporabu znanja dopušteno je primiti novac, kao što je odvjetniku dopušteno prodati pravedno zastupanje, liječniku savjet za zdravlje, a učitelju službu poučavanja. Dakle, iz istog razloga, čini se da je predstojniku dopušteno primiti nešto za uporabu svoje duhovne vlasti, primjerice za ispravljanje, ili dispenzu, ili nešto slično.

Prigovor 4. Nadalje, redovništvo je stalež duhovnog savršenstva. No, u nekim se samostanima nešto zahtijeva od onih koji se primaju. Dakle, dopušteno je za duhovne stvari nešto zahtijevati.

Naprotiv, kaže se u I, pit. 1: „Što god se podjeljuje utjehom nevidljive milosti, nikada se nipošto ne smije prodavati radi zarade ili bilo kakvih nagrada“. No, sva se takva duhovna dobra podjeljuju po nevidljivoj milosti. Dakle, nije ih dopušteno prodavati radi zarade ili nagrada.

Odgovaram: treba reći da kao što se sakramenti nazivaju duhovnima jer podjeljuju duhovnu milost, tako se i neke druge stvari nazivaju duhovnima jer proizlaze iz duhovne milosti i za nju pripravljaju. One se ipak pružaju preko službe ljudi, koje narod treba uzdržavati, jer im poslužuju duhovna dobra, prema onome iz 1 Kor 9: „Tko ikada vojuje o svojem trošku? Tko pase stado, a od mlijeka stada ne jede?“ I stoga je prodavanje onoga što je duhovno u takvim činima, ili kupovanje, simonija; no primiti ili dati nešto za uzdržavanje onih koji poslužuju duhovna dobra, prema odredbi Crkve i odobrenom običaju, dopušteno je; ipak tako da izostane namjera kupnje i prodaje, te da se ne zahtijeva od onih koji ne žele uskraćivanjem duhovnih dobara koja treba pružiti, jer bi to imalo neki izgled prodaje. Ipak, nakon što su duhovna dobra najprije besplatno pružena, propisani i uobičajeni prinosi, kao i svi drugi prihodi, mogu se zakonito zahtijevati od onih koji ne žele, a mogu platiti, uz posredovanje vlasti poglavara.

Odgovor na 1. prigovor: kako kaže Jeronim u tumačenju Miheja, dobri proroci su dragovoljno primali darove za svoje uzdržavanje, a ne kao da bi se time kupovala uporaba proroštva, što su pak lažni proroci iskretali radi zarade.

Odgovor na 2. prigovor: oni koji daju milostinju siromasima kako bi od njih zadobili zagovor molitava, ne daju s takvom namjerom kao da žele kupiti molitve, nego besplatnim dobročinstvom potiču duše siromaha da za njih mole besplatno i iz ljubavi. Također, propovjednicima se duguju tjelesna dobra za njihovo uzdržavanje, a ne za kupnju riječi propovijedanja. Stoga na ono iz 1 Tim 5: „Svećenici koji su dobri predstojnici“ itd., Glosa kaže: „Iz potrebe je primiti ono od čega se živi, a iz ljubavi je pružiti; ipak Evanđelje nije na prodaju, da bi se za to propovijedalo. Ako ga naime tako prodaju, veliku stvar prodaju za nisku cijenu“. Slično se i neka tjelesna dobra daju onima koji hvale Boga u slavljenju crkvene službe, bilo za žive bilo za pokojne, ne kao cijena, nego kao plaća za uzdržavanje. I s tom se namjerom primaju neke milostinje za obavljanje procesija na nekom sprovodu. Ako bi se pak to činilo uz sklapanje ugovora, ili s namjerom kupnje ili prodaje, bilo bi simonijski. Stoga bi bila nedopuštena odredba ako bi se u nekoj Crkvi odredilo da se neće obaviti procesija na nečijem sprovodu osim ako se ne plati određeni iznos novca, jer bi se takvom odredbom zapriječio put besplatnog iskazivanja dužnosti pobožnosti nekima. No, bila bi dopuštenija odredba ako bi se odredilo da se svima koji daju određenu milostinju iskaže takva počast, jer se time ne bi zapriječio put iskazivanja drugima. Osim toga, prva odredba ima izgled iznuđivanja, a druga ima izgled besplatnog uzdarja.

Odgovor na 3. prigovor: onaj komu je povjerena duhovna vlast po službi je obvezan na uporabu povjerene mu vlasti u dijeljenju duhovnih dobara, a za svoje uzdržavanje ima propisane prihode iz crkvenih posjeda. I stoga, ako bi primio nešto za uporabu duhovne vlasti, ne bi se smatralo da iznajmljuje svoj rad, koji je dužan uložiti na temelju preuzete službe, nego bi se smatralo da prodaje samu uporabu duhovne milosti. I zbog toga nije dopušteno primiti ništa za bilo kakvu dispenzu; niti za to što povjeravaju svoje dužnosti drugima; niti za to što ispravljaju svoje podložnike ili odustaju od ispravljanja. Ipak im je dopušteno primiti opskrbu kada pohode podložnike, ne kao cijenu ispravljanja, nego kao dužnu plaću. Onaj pak tko posjeduje znanje ne preuzima time službu na temelju koje bi bio obvezan drugima pružati uporabu znanja. I stoga može zakonito primiti cijenu za svoje poučavanje ili savjet, ne kao da prodaje istinu ili znanje, nego kao da iznajmljuje svoj rad. Ako bi pak po službi bio na to obvezan, smatralo bi se da prodaje samu istinu, pa bi teško griješio. To je očito kod onih koji su u nekim Crkvama postavljeni da poučavaju crkvene klerike i druge siromahe, za što od Crkve primaju beneficij, od kojih im nije dopušteno ništa primiti, ni za to što poučavaju, ni za to što slave ili izostavljaju neke blagdane.

Odgovor na 4. prigovor: za ulazak u samostan nije dopušteno ništa zahtijevati ili primati kao cijenu. Ipak je dopušteno, ako je samostan siromašan pa ne može uzdržavati toliko osoba, besplatno dodijeliti ulazak u samostan, ali primiti nešto za uzdržavanje osobe koja se prima u samostan, ako za to ne dostaju samostanska sredstva. Slično je također dopušteno ako se netko, zbog pobožnosti koju pokazuje prema samostanu dajući obilne milostinje, lakše primi u samostan; kao što je također dopušteno i obrnuto, nekoga potaknuti na pobožnost prema samostanu vremenitim dobročinstvima, kako bi se time sklonio na ulazak u samostan; premda nije dopušteno na temelju ugovora nešto dati ili primiti za ulazak u samostan, kako stoji u I, pit. 2, pogl. Quam pio.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.