II-II, q. 100, a. 2
Je li dopušteno primati novac za sakramente
Prigovor 1. Čini se da nije uvijek nedopušteno dati novac za sakramente. Krštenje je naime vrata sakramenata, kako će se reći u III. dijelu. Ali čini se dopuštenim u nekom slučaju dati novac za krštenje, primjerice kada svećenik ne bi htio besplatno krstiti dijete na samrti. Dakle, nije uvijek nedopušteno kupovati ili prodavati sakramente.
Prigovor 2. Nadalje, najveći od sakramenata jest euharistija, koja se posvećuje u misi. Ali za pjevanje misa neki svećenici primaju prebendu ili novac. Dakle, još je mnogo više dopušteno kupovati ili prodavati druge sakramente.
Prigovor 3. Nadalje, sakrament pokore je sakrament nužde, koji se poglavito sastoji u odrješenju. Ali neki koji odrješuju od izopćenja zahtijevaju novac. Dakle, nije uvijek nedopušteno kupovati ili prodavati sakramente.
Prigovor 4. Nadalje, običaj čini da ne bude grijeh ono što bi inače bio grijeh, kao što Augustin kaže da „imati više žena, kada je to bio običaj, nije bio zločin“. Ali kod nekih postoji običaj da se pri posvećenjima biskupa, blagoslovima opata i ređenjima klerika dade nešto za krizmu ili sveto ulje i drugo tome slično. Dakle, čini se da to nije nedopušteno.
Prigovor 5. Nadalje, događa se katkad da netko zlonamjerno sprječava nekoga bilo u dobivanju biskupstva, bilo u nekoj drugoj časti. Ali svakomu je dopušteno otkupiti svoje uznemiravanje. Dakle, čini se dopuštenim u takvu slučaju dati novac za biskupstvo ili neku drugu crkvenu čast.
Prigovor 6. Nadalje, ženidba je neki sakrament. Ali katkad se daje novac za ženidbu. Dakle, dopušteno je prodavati sakramente za novac.
Naprotiv, kaže se u I, pit. I: „Tko god novcem nekoga posveti, neka bude tuđ svećenstvu“.
Odgovaram: sakramenti novoga zakona nadasve su duhovni, ukoliko su uzrok duhovne milosti koja se ne može procijeniti cijenom, a njezinoj se naravi protivi da se ne daje besplatno. No sakramente dijele crkveni službenici, koje narod treba uzdržavati, prema onome što kaže apostol u 1 Kor 9: „Ne znate li da oni koji obavljaju svetu službu jedu od svetišta, i koji žrtveniku služe, sa žrtvenikom dijele?“ Tako dakle treba reći da je primanje novca za duhovnu milost sakramenata zločin simonije, koji se nikakvim običajem ne može opravdati, jer običaj ne šteti prirodnomu ili božanskomu pravu. Pod novcem se pak razumije sve ono čija se vrijednost može procijeniti novcem, kako Filozof kaže u IV. Ethic. Primati pak nešto za uzdržavanje onih koji dijele sakramente, prema odredbi Crkve i odobrenim običajima, nije simonija niti grijeh, jer se to ne prima kao cijena za plaću, nego kao potpora za nužne potrebe. Stoga na ono u 1 Tim 5: „Starješine koji su dobri predstojnici“ itd., Augustinova Glosa kaže: „Neka primaju potporu za nužne potrebe od naroda, a plaću za dijeljenje od Gospodina“.
Odgovor na 1. prigovor: u slučaju nužde svatko može krstiti. I budući da se ni na koji način ne smije griješiti, treba smatrati jednakim ako svećenik ne želi besplatno krstiti kao da nema nikoga tko bi krstio. Stoga bi onaj tko se brine za dijete u takvu slučaju mogao zakonito njega krstiti ili dati da ga tko drugi krsti. Mogao bi ipak zakonito kupiti vodu od svećenika, koja je čisto tjelesna tvar. Ako bi pak bio odrastao čovjek koji želi krštenje, a prijetila bi smrtna opasnost, te ga svećenik ne bi htio besplatno krstiti, trebao bi se, ako može, krstiti po nekome drugom. A ako se ne bi mogao obratiti drugomu, ni na koji način ne bi trebao dati cijenu za krštenje, nego radije umrijeti bez krštenja, jer mu se krštenjem želje nadoknađuje ono što nedostaje od sakramenta.
Odgovor na 2. prigovor: svećenik ne prima novac kao cijenu za posvećenje euharistije ili za pjevanje mise, jer bi to bilo simonijski, nego kao potporu za svoje uzdržavanje, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: novac se ne zahtijeva od onoga tko se odrješuje kao cijena za odrješenje, jer bi to bilo simonijski, nego kao kazna za prethodnu krivnju zbog koje je bio izopćen.
Odgovor na 4. prigovor: kako je rečeno, običaj ne šteti prirodnomu ili božanskomu pravu kojim se zabranjuje simonija. I stoga, ako se nešto po običaju zahtijeva kao cijena za duhovnu stvar, s namjerom kupnje ili prodaje, to je očito simonija, a osobito ako se zahtijeva od onoga tko to ne želi. Ako se pak primaju kao neke potpore po odobrenu običaju, to nije simonija, ako ipak nedostaje namjera kupnje ili prodaje, nego se namjera odnosi samo na obdržavanje običaja; a osobito kada netko plaća dragovoljno. Ipak, u svemu tome treba se pomno čuvati onoga što ima izgled simonije ili pohlepe, prema onome što kaže apostol u 1 Sol posl.: „Uklanjajte se od svakoga izgleda zla“.
Odgovor na 5. prigovor: prije nego što tko stekne pravo na biskupstvo ili bilo koju čast ili prebendu, putem izbora, provizije ili podjeljivanja, bilo bi simonijski novcem otkupljivati prepreke protivnika, jer bi tako novcem sebi pripravljao put za dobivanje duhovne stvari. Ali nakon što je pravo već nekomu stečeno, dopušteno je novcem ukloniti nepravedne zapreke.
Odgovor na 6. prigovor: neki kažu da je za ženidbu dopušteno dati novac jer se u njoj ne podjeljuje milost. Ali to nije posve točno, kako će se reći u III. dijelu ovoga djela. I stoga treba reći drukčije, da ženidba nije samo sakrament Crkve, nego i dužnost naravi. I stoga je davanje novca za ženidbu, ukoliko je ona dužnost naravi, dopušteno, a ukoliko je sakrament Crkve, nedopušteno je. I stoga se prema zakonima zabranjuje da se išta zahtijeva za blagoslov vjenčanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.