II-II, q. 100, a. 1
Što je simonija
Prigovor 1. Čini se da simonija nije hotimična volja za kupnjom i prodajom nečega duhovnog ili pridruženog duhovnomu. Simonija je naime neka hereza, jer se kaže u I, pit. I: „Podnošljivija je bezbožna hereza Makedonija i onih koji su oko njega, napadača na Duha Svetoga, nego simonijaka. Oni naime u svom bunilu tvrde da je Duh Sveti stvorenje i sluga Boga Oca i Sina, a ovi pak istoga Duha Svetoga čine svojim slugom. Svaki naime gospodar ono što ima, ako hoće, prodaje, bilo slugu, bilo što drugo od onoga što posjeduje“. Ali nevjera se ne sastoji u volji, nego više u razumu, kao i vjera, kako je očito iz prethodnoga. Dakle, simonija se ne bi trebala definirati preko volje.
Prigovor 2. Nadalje, hotimično griješiti znači griješiti iz zloće, što je grijeh protiv Duha Svetoga. Ako je dakle simonija hotimična volja za griješenjem, slijedi da je ona uvijek grijeh protiv Duha Svetoga.
Prigovor 3. Nadalje, ništa nije više duhovno od kraljevstva nebeskoga. Ali dopušteno je kupiti kraljevstvo nebesko, jer Grgur kaže u jednoj homiliji: „Kraljevstvo nebesko vrijedi onoliko koliko imaš“. Dakle, nije simonija htjeti kupiti nešto duhovno.
Prigovor 4. Nadalje, naziv simonije uzet je od Šimuna maga, o kojemu se čita u Dj 8 da je ponudio apostolima novac za kupnju duhovne vlasti, kako bi naime oni na koje položi ruke primili Duha Svetoga. No ne čita se da je išta htio prodati. Dakle, simonija nije volja za prodajom nečega duhovnog.
Prigovor 5. Nadalje, mnoge su druge dragovoljne razmjene osim kupnje i prodaje, kao što su zamjena, nagodba. Dakle, čini se da se simonija nedovoljno definira.
Prigovor 6. Nadalje, sve što je pridruženo duhovnomu jest duhovno. Suvišno se dakle dodaje: „ili pridruženo duhovnomu“.
Prigovor 7. Nadalje, papa, prema nekima, ne može počiniti simoniju. A može kupiti ili prodati nešto duhovno. Dakle, simonija nije volja za kupnjom ili prodajom nečega duhovnog ili pridruženog duhovnomu.
Naprotiv, Grgur kaže u registru: „Nijedan vjernik ne ignorira da je kupnja ili prodaja oltara, desetine i Duha Svetoga simonijska hereza“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, neki je čin zao po rodu po tome što pada na neprikladnu tvar. A neprikladna tvar za kupnju i prodaju jest duhovna stvar, iz trostrukoga razloga. Prvo naime zato što se duhovna stvar ne može nadoknaditi nikakvom zemaljskom cijenom, kako se o mudrosti kaže u Izr 3: „Dragocjenija je od svega blaga i ništa joj se poželjno ne može usporediti“. I stoga je Petar, osuđujući Šimunovu zloću u samom njezinu korijenu, rekao: „Novac tvoj išao s tobom u propast jer si mislio dar Božji novcem steći“. Drugo, zato što ono može biti prikladna tvar za prodaju čega je prodavatelj gospodar, kako je očito iz gore navedenoga autoriteta. No crkveni predstojnik nije gospodar duhovnih stvari, nego djelitelj, prema onome u 1 Kor 4: „Tako neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih“. Treće, zato što se prodaja protivi podrijetlu duhovnih stvari, koje proizlaze iz besplatne Božje volje. Stoga i Gospodin kaže u Mt 10: „Besplatno primiste, besplatno dajte“. I stoga netko, prodajući ili kupujući duhovnu stvar, iskazuje nepoštovanje Bogu i božanskim stvarima. Zbog toga griješi grijehom bezbožnosti.
Odgovor na 1. prigovor: kao što se bogoštovlje sastoji u nekom očitovanju vjere, koju ipak netko katkad nema u srcu, tako i poroci suprotni bogoštovlju imaju neko očitovanje nevjere, premda katkad nema nevjere u umu. Prema tome, dakle, simonija se naziva herezom prema vanjskom očitovanju, jer time što netko prodaje dar Duha Svetoga, na neki način očituje da je gospodar duhovnoga dara, što je heretično. Treba ipak znati da je Šimun mag, osim toga što je od apostola novcem htio kupiti milost Duha Svetoga, rekao da svijet nije stvorio Bog, nego neka viša sila, kako kaže Izidor u knjizi Etymol. I prema tome, simonijaci se ubrajaju među ostale heretike, kako je očito u Augustinovoj knjizi o herezama.
Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, pravednost i svi njezini dijelovi, pa dosljedno tome i svi suprotni poroci, nalaze se u volji kao u subjektu. I stoga se simonija prikladno definira preko volje. Dodaje se pak „hotimična“ kako bi se označio izbor, koji se poglavito odnosi na krepost i porok. No ne griješi grijehom protiv Duha Svetoga svatko tko griješi po izboru, nego samo onaj tko bira grijeh prezirući ono što ljude običava odvraćati od griješenja, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: za kraljevstvo se nebesko kaže da se kupuje dok tko daje ono što ima radi Boga, u širem smislu riječi kupnja, ukoliko se uzima za zaslugu. To ipak ne doseže potpunu narav kupnje. Kako zato što patnje ovoga vremena, niti bilo koji naši darovi ili djela, nisu sukladni budućoj slavi koja će se očitovati u nama, kako se kaže u Rim 8, tako i zato što se zasluga ne sastoji poglavito u vanjskom daru, činu ili patnji, nego u unutarnjem nagnuću.
Odgovor na 4. prigovor: Šimun mag je radi toga htio kupiti duhovnu vlast kako bi je poslije prodavao, jer se kaže u I, pit. III da je „Šimun mag htio kupiti dar Duha Svetoga kako bi od prodaje čudesa koja bi se po njemu činila stekao umnožen novac“. I tako se oni koji prodaju duhovne stvari suobličuju Šimunu magu u namjeri, a u činu pak oni koji ih žele kupiti. Oni pak koji prodaju, u činu oponašaju Gehazija, Elizejeva učenika, o kojemu se čita u 2 Kr 5 da je primio novac od očišćenoga gubavca. Stoga se prodavači duhovnih stvari mogu nazvati ne samo simonijacima, nego i gehazijevcima.
Odgovor na 5. prigovor: pod nazivom kupnje i prodaje razumije se svaki ugovor koji nije besplatan. Stoga se ni zamjena prebenda ili crkvenih nadarbina ne može izvršiti po ovlasti samih stranaka bez opasnosti od simonije, kao ni nagodba, kako određuju zakoni. Može ipak predstojnik, po svojoj službi, vršiti takve zamjene iz korisna ili nužna razloga.
Odgovor na 6. prigovor: kao što duša živi po samoj sebi, a tijelo živi od sjedinjenja s dušom, tako su i neke stvari duhovne po sebi samima, kao što su sakramenti i drugo tome slično; a neke se pak nazivaju duhovnima po tome što su takvima pridružene. Stoga se u I, pit. III, u poglavlju si quis obiecerit, kaže da „duhovne stvari bez tjelesnih stvari ne koriste, kao što ni duša bez tijela ne živi tjelesno“.
Odgovor na 7. prigovor: papa može upasti u porok simonije, kao i bilo koji drugi čovjek, jer je grijeh u nekoj osobi to teži što ona zauzima više mjesto. Premda su naime crkvena dobra njegova kao glavnoga djelitelja, ipak nisu njegova kao gospodara i posjednika. I stoga, ako bi za neku duhovnu stvar primio novac od prihoda neke crkve, ne bi bio bez poroka simonije. A slično bi tako mogao počiniti simoniju primajući novac od nekoga laika, a ne od crkvenih dobara.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.