II-II, q. 10, a. 8
Treba li ih prisiljavati na vjeru
Prigovor 1. Čini se da nevjernike nikako ne treba siliti na vjeru. Veli se naime u Mt 13 da su sluge domaćina u čijoj je njivi bio posijan kukolj upitali od njega: „Hoćeš li da idemo i počupamo ga? A on odgovori: Ne, da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu“. Gdje Krizostom veli: „Ovo je rekao Gospodin zabranjujući da se vrše ubijanja. Niti naime treba ubijati heretike, jer ako ih ubijete, nužno je da se mnogi od svetih u isto vrijeme upropaste“. Dakle, čini se da s jednakim razlogom niti ikoje nevjernike ne treba siliti na vjeru.
Prigovor 2. Nadalje, u dekretima, dist. 45, ovako se veli: „O Židovima je odredio sveti sabor da nikomu ubuduće radi vjerovanja ne nanosi silu“. Dakle, s jednakim razlogom niti druge nevjernike ne treba siliti na vjeru.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli da ostalo čovjek može ne hoteći, a vjerovati samo hoteći. Ali volja se ne može prisiliti. Dakle, čini se da nevjernike ne treba siliti na vjeru.
Prigovor 4. Nadalje, u Ez 18 veli se u ime Boga: „Neću smrti grešnikove“. Ali mi moramo svoju volju suobličiti božanskoj, kako je gore rečeno. Dakle, i mi ne smijemo htjeti da se nevjernici ubijaju.
Naprotiv, veli se u Lk 14: „Iziđi na putove i među ograde i prisili ući, da se napuni kuća moja“. Ali ljudi u kuću Božju, to jest u Crkvu, ulaze po vjeri. Dakle, neke treba siliti na vjeru.
Odgovaram: od nevjernika jedni su oni koji nikada nisu primili vjeru, kao pogani i Židovi. I takve nikako ne treba siliti na vjeru, da sami vjeruju, jer vjerovati pripada volji. Trebaju ih ipak vjernici prisiliti, ako postoji mogućnost, da ne priječe vjeru bilo hulama, bilo zlim nagovaranjima, bilo također otvorenim progonstvima. I poradi toga Kristovi vjernici često protiv nevjernika pokreću rat, ne doduše da bi ih na vjerovanje prisilili (jer ako bi ih i pobijedili i zarobljene imali, prepustili bi njihovoj slobodi hoće li vjerovati), nego radi toga da ih prisile da ne priječe Kristovu vjeru. Drugi su pak nevjernici koji su nekoć vjeru primili i ispovijedaju je, kao heretici ili ma koji otpadnici. I takve treba također tjelesno prisiliti da ispune što su obećali i drže što su jednom primili.
Odgovor na 1. prigovor: po onom autoritetu neki su razumjeli da nije zabranjeno izopćenje heretika, nego njihovo ubijanje, kako je bjelodano po navedenom Krizostomovu autoritetu. I Augustin pišući Vicenciju o sebi veli: „Ovo bijaše isprva moje mišljenje: da nikoga ne treba siliti na Kristovo jedinstvo, da treba djelovati riječju, boriti se raspravom. No ovo moje mišljenje ne nadvladava se riječima onih koji proturječe, nego primjerima onih koji pokazuju. Strah naime od zakonâ tako je koristio da mnogi govore: Hvala Gospodinu koji je raskinuo naše okove“. Što dakle Gospodin veli: „Pustite neka oboje raste do žetve“, kako valja razumjeti pokazuje se iz onoga što se dodaje: „Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njime i pšenicu“. Gdje dostatno pokazuje, kako Augustin veli (protiv Parmenijanove poslanice): „Kada taj strah ne postoji, to jest kada je tako svačiji zločin poznat i svima se mrskim čini da ili uopće nema, ili nema takve branitelje po kojima bi mogao raskol nastati, neka ne spava strogost stege“.
Odgovor na 2. prigovor: Židove, ako nikako nisu primili vjeru, ne treba siliti na vjeru. Ako su pak primili vjeru, „potrebno je da se silom prisile vjeru zadržati“, kako se u istom poglavlju veli.
Odgovor na 3. prigovor: kao što se zavjetovati pripada volji, a ispuniti pripada nužnosti, tako je primiti vjeru stvar volje, ali držati već primljenu stvar je nužnosti. I zato heretike treba prisiliti da drže vjeru. Veli naime Augustin grofu Bonifaciju: „Gdje je ono što oni običavaju vikati: Slobodno je vjerovati ili ne vjerovati, komu je to Krist silu nanio? Neka prepoznaju u Pavlu najprije Krista koji sili, a poslije koji poučava“.
Odgovor na 4. prigovor: kako u istoj poslanici Augustin veli, „nitko od nas ne želi da ijedan heretik propadne. Ali drukčije Davidova kuća nije zaslužila imati mir osim ako sin njegov Abšalom u ratu koji je protiv oca vodio ne bi bio pogubljen. Tako Katolička Crkva, ako propašću nekih ostale okuplja, bol majčinskoga srca liječi oslobođenjem tolikih narodâ“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.