II-II, q. 10, a. 7
Treba li s nevjernicima raspravljati o vjeri
Prigovor 1. Čini se da s nevjernicima ne treba javno raspravljati. Veli naime Apostol u 2 Tim 2: „Nemoj se riječima prepirati, to naime ničemu nije korisno osim na propast onih koji slušaju“. Ali javna rasprava s nevjernicima ne može biti bez prepiranja riječima. Dakle, ne treba javno raspravljati s nevjernicima.
Prigovor 2. Nadalje, zakon cara Marcijana, potvrđen kanonima, ovako veli: „Nanosi uvredu sudu najpobožnijega sabora tko god ono što je jednom presuđeno i ispravno uređeno iznova pretresa i javno raspravljati nastoji“. Ali sve što pripada vjeri određeno je po svetim saborima. Dakle, teško griješi, nanoseći uvredu saboru, ako se tko o onome što pripada vjeri usudi javno raspravljati.
Prigovor 3. Nadalje, rasprava se vodi nekim dokazima. Ali dokaz je razlog koji sumnjivoj stvari pribavlja vjerodostojnost. A ono što pripada vjeri, budući da je najsigurnije, ne smije se dovoditi u sumnju. Dakle, o onome što pripada vjeri ne treba javno raspravljati.
Naprotiv, u Dj 9 veli se da je „Savao postajao sve silniji i zbunjivao Židove; te da je govorio poganima i raspravljao s Grcima“.
Odgovaram: u raspravi o vjeri dvoje valja razmotriti: jedno doduše sa strane onoga koji raspravlja; a drugo sa strane onih koji slušaju. Sa strane doduše onoga koji raspravlja valja razmotriti nakanu. Ako naime raspravlja kao sumnjajući u vjeru, i ne pretpostavljajući istinu vjere kao sigurnu, nego namjeravajući je dokazima iskušati, bez sumnje griješi, kao kolebljiv u vjeri i nevjernik. Ako pak netko raspravlja o vjeri radi pobijanja zabluda ili također radi vježbe, to je hvalevrijedno. Sa strane pak onih koji slušaju valja razmotriti jesu li oni koji raspravu slušaju poučeni i čvrsti u vjeri, ili jednostavni i u vjeri kolebljivi. I pred mudrima doduše i u vjeri čvrstima nikakva opasnost nije raspravljati o vjeri. Ali oko jednostavnih treba razlikovati. Jer ili su uznemirivani ili salijetani od nevjernika, kao Židova ili heretika ili pogana, koji nastoje u njima iskvariti vjeru; ili uopće nisu o tome uznemirivani, kao u zemljama u kojima nema nevjernika. U prvom je slučaju nužno javno raspravljati o vjeri, samo ako se nađu neki za to dostatni i prikladni, koji mogu pobiti zablude. Time će se naime jednostavni u vjeri učvrstiti; i oduzet će se nevjernicima mogućnost zavođenja; a sama šutnja onih koji bi se trebali oduprijeti onima koji izopačuju istinu vjere bila bi potvrda zablude. Stoga Grgur u II Pastoralis veli: „Kao što neoprezan govor uvlači u zabludu, tako nerazborita šutnja one koji su se mogli poučiti ostavlja u zabludi“. U drugom pak slučaju pogibeljno je javno raspravljati o vjeri pred jednostavnima, čija je vjera po tome čvršća što ništa različito nisu čuli od onoga što vjeruju. I zato im ne koristi da slušaju riječi nevjernika koji raspravljaju protiv vjere.
Odgovor na 1. prigovor: Apostol ne zabranjuje posve raspravu, nego neurednu, koja biva više prepiranjem riječima negoli čvrstoćom stavova.
Odgovor na 2. prigovor: onaj zakon zabranjuje javnu raspravu o vjeri koja proizlazi iz sumnje u vjeru, ali ne onu koja je za očuvanje vjere.
Odgovor na 3. prigovor: ne treba raspravljati o onome što pripada vjeri kao sumnjajući o tome, nego radi očitovanja istine i pobijanja zabluda. Treba naime za utvrđenje vjere katkad s nevjernicima raspravljati: katkad doduše braneći vjeru, prema onome iz 1 Pt 3: „Spremni uvijek na odgovor svakomu koji od vas traži razlog o onoj koja je u vama nadi i vjeri“; a katkad radi uvjeravanja onih koji griješe, prema onome iz Tit 1: „Da bude moćan hrabriti u zdravom nauku i pobijati one koji proturječe“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.