II-II, q. 1, a. 9
O načinu predaje članaka u vjerovanju
Prigovor 1. Čini se da se članci vjere neprikladno stavljaju u vjerovanje. Sveto je naime pismo pravilo vjere, kojemu nije dopušteno ni dodati ni oduzeti, veli se naime u Pnz 4: „Ne dodajite riječi koju vam govorim, niti oduzimajte od nje“. Dakle, nedopušteno je bilo sastaviti neko vjerovanje kao pravilo vjere nakon objavljivanja Svetoga pisma.
Prigovor 2. Nadalje, kako Apostol veli u Ef 4, „jedna je vjera“. No vjerovanje je ispovijest vjere. Dakle, neprikladno se predaje višestruko vjerovanje.
Prigovor 3. Nadalje, ispovijest vjere koja se u vjerovanju sadrži pripada svim vjernicima. Ali svim vjernicima ne pristoji vjerovati u Boga, nego samo onima koji imaju oblikovanu vjeru. Dakle, neprikladno se vjerovanje predaje pod ovim oblikom riječi: „Vjerujem u jednoga Boga“.
Prigovor 4. Nadalje, silazak nad pakao jedan je od članaka vjere, kako je gore rečeno. Ali u vjerovanju otaca ne spominje se silazak nad pakao. Dakle, čini se nedostatno prikupljeno.
Prigovor 5. Nadalje, kako Augustin veli tumačeći u komentaru na Iv 14 ono: „Vjerujete u Boga, i u mene vjerujte: Petru ili Pavlu vjerujemo, ali ne kaže se da vjerujemo osim u Boga“. Budući dakle da je Katolička Crkva čisto nešto stvoreno, čini se da se neprikladno veli: „U jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“.
Prigovor 6. Nadalje, vjerovanje se predaje radi toga da bude pravilo vjere. No pravilo se vjere mora svima predlagati i javno. Svako bi se dakle vjerovanje trebalo pjevati u misi, kao vjerovanje otaca. Ne čini se dakle da je prikladno izdavanje članaka vjere u vjerovanju.
Naprotiv, opća Crkva ne može zabludjeti, jer se upravlja od Duha Svetoga, koji je Duh istine, to je naime Gospodin obećao učenicima govoreći u Iv 16: „Kada dođe on, Duh istine, poučit će vas o svoj istini“. No vjerovanje je izdano vlašću opće Crkve. Dakle, ništa se neprikladno u njemu ne nalazi.
Odgovaram: kako Apostol veli u Heb 11, „onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati“. Vjerovati pak nitko ne može ako mu se istina koju ima vjerovati ne predloži. I zato je bilo nužno da se istina vjere sabere u jedno, kako bi se lakše mogla svima predložiti, da tko zbog neznanja ne bi otpao od istine vjere. I od takvoga sabiranja izričaja vjere preuzeto je ime simbola.
Odgovor na 1. prigovor: istina se vjere u Svetome pismu opširno sadrži i na različite načine, a u nekima i nejasno; tako da se za izvođenje istine vjere iz Svetoga pisma zahtijeva dugotrajno proučavanje i vježba, do čega ne mogu prispjeti svi oni kojima je nužno spoznati istinu vjere, od kojih se većina, zauzeta drugim poslovima, ne može posvetiti proučavanju. I zato je bilo nužno da se iz izričaja Svetoga pisma nešto bjelodano sažeto sabere što bi se svima predložilo za vjerovanje. Što doduše nije dodano Svetomu pismu, nego ponajprije iz Svetoga pisma preuzeto.
Odgovor na 2. prigovor: u svim se vjerovanjima ista istina vjere naučava. No ondje treba puk marljivije poučiti o istini vjere gdje se pojavljuju zablude, da se vjera jednostavnih po hereticima ne bi iskvarila. I to je bio uzrok zašto je bilo nužno izdati više vjerovanja. Koja se ni po čemu drugom ne razlikuju osim po tome što se u jednome potpunije razlaže ono što se u drugome podrazumijevano sadrži, prema tome kako je zahtijevala nasrtljivost heretikâ.
Odgovor na 3. prigovor: ispovijest vjere predaje se u vjerovanju kao u ime čitave Crkve, koja se po vjeri sjedinjuje. Vjera je pak Crkve oblikovana vjera, takva se naime vjera nalazi u svima onima koji su brojem i zaslugom od Crkve. I zato se ispovijest vjere u vjerovanju predaje prema onome kako pristoji oblikovanoj vjeri, da bi također, ako koji vjernici oblikovanu vjeru nemaju, nastojali dospjeti do ovoga oblika.
Odgovor na 4. prigovor: o silasku nad pakao nikakva zabluda nije bila nastala kod heretikâ, i zato nije bilo nužno učiniti ikakvo razlaganje oko toga. I poradi toga ne ponavlja se u vjerovanju otaca, nego se pretpostavlja kao prethodno određeno u apostolskom vjerovanju. Ne ukida naime sljedeće vjerovanje prethodno, nego ga ponajprije tumači, kako je rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: ako se kaže „u svetu Crkvu katoličku“, to treba shvatiti prema tome kako se naša vjera odnosi na Duha Svetoga, koji posvećuje Crkvu, tako da bude smisao: vjerujem u Duha Svetoga koji posvećuje Crkvu. Ali bolje je i prema općenitijoj upotrebi da se ondje ne stavlja „u“, nego da se jednostavno kaže: „svetu Crkvu katoličku“, kako i papa Leon veli.
Odgovor na 6. prigovor: budući da je vjerovanje otaca razjašnjenje apostolskoga vjerovanja, i također bijaše sastavljeno kad je vjera već bila očitovana a Crkva imala mir, poradi toga se javno pjeva u misi. No apostolsko vjerovanje, koje je u vrijeme progona izdano, dok vjera još nije bila javno objavljena, potajno se govori u jutarnjoj i u povečerju, kao protiv tmina prošlih i budućih zabluda.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.