II-II, q. 1, a. 8
O broju članaka
Prigovor 1. Čini se da se članci vjere neprikladno nabrajaju. Ono se naime što se može znati dokaznim razlogom ne ubraja u vjeru tako da kod svih bude vjerovano, kako je gore rečeno. Ali to da je Bog jedan može se znati po dokazu, stoga to i Filozof u XII. Metaphys. dokazuje, i mnogi su drugi filozofi za to dokaze naveli. Dakle, to da je Bog jedan ne treba postavljati kao jedan članak vjere.
Prigovor 2. Nadalje, kao što je od nužnosti vjere da vjerujemo Boga svemogućim, tako i da ga vjerujemo sveznajućim i da o svemu proviđa; a oko obojega su neki zabludjeli. Trebalo je dakle među člancima vjere spomenuti božansku mudrost i providnost, kao i svemogućnost.
Prigovor 3. Nadalje, ista je spoznaja Oca i Sina, prema onome iz Iv 14: „Tko vidi mene, vidi i Oca“. Dakle, samo jedan članak treba biti o Ocu i Sinu; i, po istom razlogu, o Duhu Svetome.
Prigovor 4. Nadalje, osoba Oca nije manja od Sina i Duha Svetoga. Ali više se članaka postavlja oko osobe Duha Svetoga, i slično oko osobe Sina. Dakle, više bi se članaka trebalo postaviti oko osobe Oca.
Prigovor 5. Nadalje, kao što se osobi Oca i osobi Duha Svetoga nešto prisvaja, tako i osobi Sina prema božanstvu. Ali u člancima se postavlja neko djelo prisvojeno Ocu, naime djelo stvaranja; i slično neko djelo prisvojeno Duhu Svetome, naime da je govorio po prorocima. Dakle, i među člancima vjere trebalo bi neko djelo prisvojiti Sinu prema božanstvu.
Prigovor 6. Nadalje, sakrament euharistije ima posebnu poteškoću pred mnogim člancima. Dakle, o njemu je trebalo postaviti poseban članak. Ne čini se dakle da se članci dostatno nabrajaju.
Naprotiv, stoji autoritet Crkve koja ih tako nabraja.
Odgovaram: kako je rečeno, ono po sebi pripada vjeri čijim ćemo gledanjem u vječnom životu uživati i po čemu ćemo se voditi u vječni život. Dvoje nam se pak ondje predlaže za gledanje: naime skriveno božanstva, čije nas gledanje čini blaženima; i otajstvo Kristova čovještva, po kojemu imamo pristup u slavu sinova Božjih, kako se veli u Rim 5. Stoga se veli u Iv 17: „Ovo je vječni život: da spoznaju tebe, pravoga Boga, i koga si poslao, Isusa Krista“. I zato je prva podjela vjerovanjâ to što neka pripadaju veličanstvu božanstva, a neka pripadaju otajstvu Kristova čovještva, što je otajstvo pobožnosti, kako se veli u 1 Tim 3. Oko veličanstva pak božanstva troje nam se predlaže za vjerovanje. Prvo doduše, jedinstvo božanstva, i na to se odnosi prvi članak. Drugo, Trojstvo osoba, i o tome su tri članka prema trima osobama. Treće pak predlažu nam se vlastita djela božanstva. Od kojih prvo pripada bitku naravi, i tako nam se predlaže članak o stvaranju. Drugo pak pripada bitku milosti, i tako nam se pod jednim člankom predlaže sve što pripada ljudskomu posvećenju. Treće pak pripada bitku slave, i tako se postavlja drugi članak o uskrsnuću tijela i o vječnom životu. I tako je sedam članaka koji pripadaju božanstvu. Slično se također oko Kristova čovještva postavlja sedam članaka. Od kojih je prvi o utjelovljenju ili o začeću Kristovu; drugi o njegovu rođenju od Djevice; treći o njegovoj muci i smrti i ukopu; četvrti je o silasku nad pakao; peti je o uskrsnuću; šesti o uzašašću; sedmi o dolasku na sud. I tako ih je sveukupno četrnaest. Neki ipak razlikuju dvanaest članaka vjere: šest koji pripadaju božanstvu i šest koji pripadaju čovještvu. Tri naime članka o trima osobama obuhvaćaju pod jednim, jer je ista spoznaja triju osoba. A članak o djelu proslavljenja dijele na dva: naime na uskrsnuće tijela i slavu duše. Slično članak o začeću i rođenju spajaju u jedno.
Odgovor na 1. prigovor: mnogo toga po vjeri držimo o Bogu što naravnim razumom filozofi nisu mogli istražiti, kao oko njegove providnosti i svemogućnosti, i da se samo njega treba štovati. Sve se to pak sadrži pod člankom o Božjem jedinstvu.
Odgovor na 2. prigovor: samo ime božanstva unosi neku providnost, kako je u prvoj knjizi rečeno. Moć pak u onih koji imaju razum ne djeluje osim prema volji i spoznaji. I zato Božja svemogućnost na neki način uključuje znanje i providnost o svemu, ne bi naime mogao činiti sve što bi htio u ovim nižim stvarima kad ih ne bi spoznavao i o njima providnost imao.
Odgovor na 3. prigovor: Oca i Sina i Duha Svetoga jedna je spoznaja s obzirom na jedinstvo biti, što pripada prvomu članku. No što se tiče razlikovanja osoba, koje biva po odnosima podrijetla, na neki je način u spoznaji Oca uključena spoznaja Sina, ne bi naime bio Otac kad ne bi imao Sina, čija je sveza Duh Sveti. I s obzirom na to dobro su postupili oni koji su postavili jedan članak o trima osobama. Ali jer oko pojedinih osoba treba uočiti neke stvari oko kojih se događa zabluda, s obzirom na to o trima se osobama mogu postaviti tri članka. Arije je naime vjerovao da je Otac svemoguć i vječan, ali nije vjerovao da je Sin sujednak i istobitan Ocu, i zato je bilo nužno pridodati članak o osobi Sina da se to odredi. I po istom je razlogu protiv Makedonija bilo nužno postaviti treći članak o osobi Duha Svetoga. I slično se također Kristovo začeće i rođenje, a također uskrsnuće i vječni život, prema jednomu razlogu mogu obuhvatiti pod jednim člankom, ukoliko se na jedno usmjeravaju, a prema drugomu se razlogu mogu razlikovati, ukoliko zasebno imaju posebne poteškoće.
Odgovor na 4. prigovor: Sinu i Duhu Svetomu priliči biti poslan radi posvećenja stvorenja, oko čega se pojavljuje više toga što treba vjerovati. I zato se oko osobe Sina i Duha Svetoga umnaža više članaka negoli oko osobe Oca, koji nikada ne biva poslan, kako je u prvom dijelu rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: posvećenje stvorenja po milosti i dovršenje po slavi biva također po daru ljubavi, koji se prisvaja Duhu Svetome, i po daru mudrosti, koji se prisvaja Sinu. I zato oba djela pripadaju i Sinu i Duhu Svetome po prisvajanju prema različitim razlozima.
Odgovor na 6. prigovor: u sakramentu euharistije dvoje se može razmatrati. Jedno naime to što je sakrament, i to ima isti pojam s drugim učincima posvećujuće milosti. Drugo je to što se ondje čudesno sadrži Kristovo tijelo, i tako se zaključuje pod svemogućnošću, kao i sva druga čudesa koja se pripisuju svemogućnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.