Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 1, a. 7

Potpadaju li isti članci pod vjeru prema svakom vremenu

Prigovor 1. Čini se da članci vjere nisu rasli prema slijedu vremena. Jer, kako Apostol veli u Heb 11, „vjera je osnova onoga čemu se nadamo“. Ali u svako vrijeme treba se nadati istome. Dakle, u svako vrijeme treba vjerovati isto.

Prigovor 2. Nadalje, u znanostima ljudski uređenima kroz slijed vremenâ nastalo je povećanje zbog nedostatka spoznaje u prvima koji su znanosti pronašli, kako je bjelodano po Filozofu u II. Metaphys. Ali nauk vjere nije pronađen ljudski, nego predan od Boga. Božji je naime dar, kako se veli u Ef 2. Budući dakle da na Boga ne pada nikakav nedostatak znanja, čini se da je od početka spoznaja vjerovanjâ bila savršena, i da nije rasla prema slijedu vremena.

Prigovor 3. Nadalje, djelovanje milosti ne napreduje manje uređeno negoli djelovanje naravi. Ali narav uvijek početak uzima od savršenoga, kako Boetije veli u knjizi De consol. Dakle, također se čini da je djelovanje milosti od savršenoga uzelo početak, tako da su oni koji su prvi predali vjeru najsavršenije nju spoznali.

Prigovor 4. Nadalje, kao što je po apostolima k nama došla Kristova vjera, tako je također u starom zavjetu po ranijim ocima k kasnijima došla spoznaja vjere, prema onome iz Pnz 32: „Pitaj oca svojega i navijestit će ti“. Ali apostoli su najpotpunije bili poučeni o otajstvima, primili su naime, „kao vremenom prije, tako i od ostalih obilnije“, kako Glosa veli na ono iz Rim 8: „I mi sami koji imamo prvine Duha“. Dakle, čini se da spoznaja vjerovanjâ nije rasla kroz slijed vremena.

Naprotiv, Grgur veli da je „prema prirastima vremenâ raslo znanje svetih otaca, i što su bliži bili dolasku Spasiteljevu, to su punije primili sakramente spasenja“.

Odgovaram: tako stoje u nauku vjere članci vjere kao po sebi poznata načela u nauku koji se posjeduje po naravnom razumu. U kojim se načelima nalazi neki red, tako da se neka u drugima podrazumijevano sadrže, kao što se sva načela svode na ovo kao na prvo: „Nemoguće je u isto vrijeme tvrditi i nijekati“, kako je bjelodano po Filozofu u IV. Metaphys. I slično se svi članci podrazumijevano sadrže u nekim prvim vjerovanjima, naime da se vjeruje da Bog jest i da providi o spasenju ljudi, prema onome iz Heb 11: „Onaj tko pristupa k Bogu mora vjerovati da jest i da je nagraditelj onima koji ga traže“. U božanskom se naime bitku uključuje sve što vjerujemo da u Bogu vječno postoji, u čemu se naše blaženstvo sastoji; a u vjeri providnosti uključuje se sve što se vremenito od Boga raspoređuje za spasenje ljudi, što je put u blaženstvo. I na taj se također način od drugih sljedećih članaka neki u drugima sadrže, kao što se u vjeri ljudskoga otkupljenja podrazumijevano sadrži i utjelovljenje Kristovo i njegova muka i sve takvo. Tako dakle treba reći da što se tiče supstancije članaka vjere, nije nastalo njihovo povećanje kroz slijed vremena, jer što su god kasniji vjerovali, sadržavalo se u vjeri prethodnih otaca, premda podrazumijevano. Ali što se tiče razlaganja, porastao je broj članaka, jer su neka izričito spoznata od kasnijih koja se od ranijih nisu spoznavala izričito. Stoga Gospodin Mojsiju veli u Izl 6: „Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ime svoje Adonaj nisam im očitovao“. I David veli: „Više od staraca razumjeh“. I Apostol veli u Ef 3: „Drugim naraštajima nije bila obznanjena tajna Kristova kako je sada objavljena svetim apostolima njegovim i prorocima“.

Odgovor na 1. prigovor: uvijek se trebalo nadati istome kod svih. No budući da do toga čemu se treba nadati ljudi nisu prispjeli osim po Kristu, što su od Krista bili vremenom udaljeniji, to su od postizanja onoga čemu se treba nadati bili dalji; stoga Apostol veli u Heb 11: „U vjeri su umrli svi ovi, ne primivši obećanja, nego ih izdaleka gledajući“. No što se nešto iz veće daljine gleda, to se manje razgovijetno vidi. I zato su dobra kojima se treba nadati razgovijetnije spoznali oni koji su Kristovu dolasku bili blizu.

Odgovor na 2. prigovor: napredak spoznaje događa se na dva načina. Na jedan način, sa strane onoga koji poučava, koji napreduje u spoznaji, bilo jedan bilo više njih, kroz slijed vremena. I to je razlog povećanja u znanostima pronađenima po ljudskom razumu. Na drugi način, sa strane onoga koji uči, kao što učitelj koji zna čitavo umijeće ne predaje ga odmah od početka učeniku, jer ne bi mogao shvatiti, nego postupno, prilagođujući se njegovoj sposobnosti. I po tom su razlogu napredovali ljudi u spoznaji vjere kroz slijed vremena. Stoga Apostol u Gal 3 uspoređuje stanje staroga zavjeta s djetinjstvom.

Odgovor na 3. prigovor: za naravno nastajanje prethodno se zahtijevaju dva uzroka, naime djelatnik i tvar. Prema redu dakle djelatnoga uzroka po naravi je prije ono što je savršenije, i tako narav od savršenoga uzima početak, jer se nesavršeno ne dovodi do savršenstva osim po nekom već postojećem savršenom. No prema redu tvarnoga uzroka prije je ono što je nesavršenije, i prema tome narav napreduje od nesavršenoga k savršenomu. U očitovanju pak vjere Bog je kao djelatnik, koji ima savršeno znanje odvijeka; a čovjek je kao tvar koja prima utjecaj Boga djelatnika. I zato je trebalo da od nesavršenoga k savršenomu napreduje spoznaja vjere u ljudima. I premda su se među ljudima neki odnosili na način djelatnoga uzroka, jer bijahu učitelji vjere; ipak „očitovanje Duha daje se takvima na zajedničku korist“, kako se veli u 1 Kor 12. I zato se toliko davalo ocima koji bijahu učitelji vjere od spoznaje vjere, koliko je trebalo za ono vrijeme puku predati, bilo ogoljeno bilo u slici.

Odgovor na 4. prigovor: konačno dovršenje milosti učinjeno je po Kristu, stoga se i njegovo vrijeme naziva vrijeme punine u Gal 4. I zato su oni koji su bili bliži Kristu, bilo prije, kao Ivan Krstitelj, bilo poslije, kao apostoli, potpunije spoznali otajstva vjere. Jer i oko čovjekova stanja to vidimo, da je savršenstvo u mladosti, i utoliko čovjek ima savršenije stanje ili prije ili poslije, ukoliko je mladosti bliži.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.